Informiši se

Klima, klima, e pa šta je?

Klima, klima, e pa šta je?

Istraživanja pokazuju da će se do kraja veka temperatura u regionu podići za 2‒3°C, čak i ako se globalne emisije stabilizuju. U slučaju nastavka rasta globalnih emisija, region će se zagrejati i do 5°C do 2100. godine. Kako se većina ekonomija zemalja Zapadnog Balkana oslanja na privredne grane koje zavise od klimatskih uslova, poput poljoprivrede, šumarstva, turizma, proizvodnje energije, ove prognoze su alarmantne.

„Prijatelj i ja sedimo na klupi / gledamo zvezde, slušamo vesti što su upravo stigle / kažu da imamo još samo par godina za nas…”, pevala je Ekatarina Velika davne 1989. godine. Danas su reči ove kultne pesme istinite.

Ulaskom u industrijsku eru, čovečanstvo je stupilo na put klimatskih promena na koje, kako kaže nauka, direktno utiču ljudske aktivnosti. Globalna temperatura se povećala za oko 1°C u odnosu na preindustrijski period. Nivo mora raste, ostrvske države nestaju, mnoge životinjske i biljne vrste izumiru. Ekonomske i socijalne posledice poput migracija, nestašica hrane i vode, epidemija bolesti, poplava, suša i drugih nepogoda, danas su postali realnost.

Međuvladin panel o klimatskim promenama (Intergovernmental Panel on Climate Change ‒ IPCC), kao telo s najvećim naučnim autoritetom i kredibilitetom, objavio je 8. oktobra 2018. godine izveštaj koji kaže da imamo još samo 12 godina da sprečimo dalje promene klime. Svetski mediji preneli su da je ovo istorijski izveštaj i poslednji alarm za čovečanstvo. U domaćim medijima on je prošao skoro nezapaženo, kao da nas u Srbiji globalna promena klime baš nimalo ne dotiče.

Ka tački bez povratka

IPCC panel uspostavili su 1988. godine Svetska meteorološka organizacija i Program za okolinu UN sa ciljem da se proučavaju i procenjuju najnovija naučna, tehnička i društveno - ekonomska saznanja koja se odnose na naše razumevanje klime. IPCC ne vrši istraživanja klime, već okupljeni naučnici vrše procene informacija i dostupnih rezultata naučnih istraživanja iz celog sveta. Njihovi izveštaji daju precizne i kvalitetne informacije donosiocima odluka poput predsednika država ili lidera međunarodnih organizacija. Upravo objavljen izveštaj nosi jasnu poruku da je čovečanstvo veoma blizu tačke bez povratka.

Suvišno je pitanje da li i mi treba da se zabrinemo. Naravno da treba.

Potpisnice Pariskog sporazuma, najvećeg globalnog dogovora o klimi, 2015. godine obavezale su se da će smanjenjem svojih emisija ograničiti rast globalne temperature za 2°C, uz težnju ka 1,5°C, u odnosu na temperaturu iz preindustrijskog perioda.

Međutim, ukupni napori za smanjenje emisija na koje su se sve države sveta obavezale ipak nisu dovoljni za ispunjenje ciljeva Pariskog sporazuma. Sadašnjim merama koje svet preduzima globalna temperatura će porasti za 3°C ‒ 4°C do kraja ovog veka.[1]

Povećanje globalne temperature preko 2°C nosi sa sobom rizike od nepovratnih promena klimatskog sistema i uništenja ekosistema na koje se današnje društvo oslanja za izvore hrane, energije i resursa. Te 2015. godine naučnici su smatrali da je 2°C poslednja crvena linija, međutim, novi IPCC izveštaj kaže da čak i zagrevanje od 2°C sa sobom nosi veliki rizik po opstanak čovečanstva i da je 1,5°C granica.

Da li je razlika od 0,5°C baš toliko važna?

Razlika koja znači život

I ako možda deluje beznačajno, ovih 0,5°C čine razliku između nestanka i opstanka brojnih ključnih ekosistema, desetina miliona ljudi, kao i čitavih ostrvskih država. Na primer, rast od 2°C znači da će koralni grebeni, koji obezbeđuju hranu i resurse za preko milijardu ljudi na planeti i predstavljaju jedan od glavnih regulatornih okeanskih ekosistema, potpuno nestati. I uz rast temperature od 1,5°C koralni grebeni će najvećim delom izumreti, ali će između 10% i 30% ipak opstati.

Dalje, 2°C znače da će se potpuno topljenje leda u Severnom ledenom okeanu dešavati u svakih deset godina, dok će se s rastom od 1,5°C ovo dešavati samo jednom u 100 godina. Topljenje leda utiče na globalni rast nivoa mora, koji bi sa ograničenjem povećanja temperature na 1,5°C bio za 10 cm niži nego kod povećanja od 2°C. Ova razlika je od ključnog značaja za opstanak i funkcionisanje priobalnih gradova poput Londona, Šangaja, ali i Floride, i ostrvskih država poput Maldiva i Mauricijusa, koji bi mogli biti ugroženi ili sasvim potopljeni.  

Rast temperature od 2°C ili više znači da će mnogi predeli ostati bez vode i padavina, dok će u drugim poplave uništiti useve. Poplavama će biti izloženi priobalni delovi i nizije zbog povećanja nivoa mora. Očekuju se takođe zdravstveni problemi u mnogim oblastima, posebno u zemljama u razvoju (bolesti izazvane zaraženom vodom i hranom i čestim toplotnim talasima). Smanjenje obradivih površina zbog klimatskih promena, kao i uništavanje useva usled suša i poplava, direktno može da izazove i globalnu krizu u proizvodnji hrane i ugrozi stotine miliona života. U ovim uslovima očekuje se pojava masovnih migracija klimatskih izbeglica iz najpogođenijih delova poput Afrike i oblasti Azije.

Neophodne temeljne promene

Naučnici su utvrdili da je zaustavljanje temperature na rastu od 1,5°C još uvek moguće, ali da mora doći do brzih i sveobuhvatnih promena svih aspekata društva kakve do sada nisu zabeležene Od načina na koji proizvodimo, prenosimo i koristimo energiju, proizvodimo hranu, preko navika u ishrani i u odevanju pa do toga kako gradimo svoje domove i kako se svakodnevno prevozimo – sve će zahtevati temeljne promene.

Da bi se ovaj cilj postigao potrebno je da se emisije gasova sa efektom staklene bašte prepolove do 2030. godine (u odnosu na 2010. godinu), a do 2050. godine ih treba svesti na neutralan nivo. Ovakvo smanjenje globalnih emisija podrazumeva da učešće obnovljivih izvora energije poraste na 70% ‒ 85% (u odnosu na oko 20% danas), a da se ugalj praktično izbaci iz upotrebe. U svim scenarijima uključeno je korišćenje tehnologije za prikupljanje i skladištenje CO2, koja danas još uvek nije ekonomična i nije primenjiva u velikim razmerama.

Jedan od najvažnijih zaključaka iz Izveštaja je da ćemo, ukoliko emisije gasova sa efektom staklene bašte nastave da rastu postojećim tempom, do povećanja globalne temperature od 1,5°C doći za samo 12 godina. Dakle, preći ćemo tu „crvenu liniju“ već 2030. godine.  

Klima, klima, e pa šta je...

Mišljenje da na nas na Balkanu klimatske promene neće uticati u toj meri je više nego pogrešno.

Zemlje Zapadnog Balkana su izuzetno osetljive na uticaj klimatskih promena. Istraživanja[2] pokazuju da će se do kraja veka temperatura u regionu podići za 2°C ‒ 3°C, čak i ako se globalne emisije stabilizuju. U slučaju nastavka rasta globalnih emisija, region će se zagrejati i do 5°C do 2100. godine. Kako se većina ekonomija zemalja Zapadnog Balkana oslanja na privredne grane koje zavise od klimatskih uslova, poput poljoprivrede, šumarstva, turizma, proizvodnje energije, ove prognoze su alarmantne. Severni delovi regiona (severna Srbija) biće izloženi povećanim količinama padavina i učestalim poplavama, dok će južniji delovi trpeti nestašicu padavina. Do sredine veka veći deo regiona biće izložen sušama. Učestalost i trajanje toplotnih talasa, kojima već danas svedočimo, povećaće se. U ovakvim uslovima doći će do pada u proizvodnji hrane, povećane potrošnje energije za potrebe hlađenja i nestašica pijaće vode u zemljama Zapadnog Balkana.

Zemlje Zapadnog Balkana već sada trpe posledice klimatskih promena. Podsetimo se poplava iz 2014. godine koje su uticale na više od 1.600.000 ljudi u Srbiji i koštale 4,7% BDP (preko 1,5 milijardi evra[3]) dok su gubici u Bosni i Hercegovini procenjeni na čak 15% BDP[4]. Najpogođeniji su bili sektori energetike, rudarstva, poljoprivrede, stanovanja, trgovine i saobraćaja – dakle sektori koji imaju najveći udeo u ekonomiji zemalja regiona.

Međutim, štete koje izazivaju suše su još veće. U Srbiji je 2012. godine suša umanjila poljoprivrednu proizvodnju za 17% i smanjila rast BDP u većoj meri nego poplave iz 2014. godine[5]. U poslednjih 100 godina se broj prirodnih katastrofa (poplava, požara, suša i slično) povećao sa 100 u periodu 1900 ‒ 1940 na 2.800 događaja u periodu 1990 ‒2000 godine.

Zemlje Zapadnog Balkana nespremne su za klimatske promene.

Da li je sada vreme da panično trčimo u krug i upozoravamo prolaznike da se bliži kraj sveta?

Nije.

Nema mesta panici, ali je krajnje vreme da o ovome razgovaramo sa svojim komšijama, kolegama, porodicom.

Vreme je za preuzimanje odgovornosti. Za svoje ponašanje i izbore, najpre.

Vreme je da konačno počnemo da ozbiljno štedimo energiju, primenjujemo mere energetske efikasnosti, koristimo gradski prevoz, kupujemo lokalno proizvedenu hranu i smanjimo potrošnju mesa u ishrani.

U Srbiji je u nastanku nekoliko važnih javnih politika koje će uticati na pripremljenost Srbije na posledice klimatskih promena. Najvažnija je svakako Strategija klimatskih promena sa Akcionim planom, čije se usvajanje očekuje tokom 2019. godine. Očekuje se i usvajanje Zakona o klimatskim promenama. Međutim, istina je i da u Srbiji još uvek ne postoji pouzdan i transparentan inventar emisija gasova sa efektom staklene bašte, kao i da Srbija i dalje strateški zasniva svoj razvoj na proizvodnji energije iz uglja.

Klimatske promene nisu važne teme u vreme izbornih kampanja, i ako imaju ogroman uticaj na život svih nas. Na nama – građanima i građankama – je da naše predstavnike u vlasti pozovemo na odgovornost i tražimo transparentan, na naučnim dokazima zasnovan, razvoj klimatske politike u Srbiji.

Hoćemo li preživeti kraj veka?

IPCC izveštaj ipak kaže da je s tehnologijom i znanjima koju trenutno posedujemo i dalje moguće da sprečimo bespovratne promene globalnog klimatskog sistema i umanjimo poplave, suše, nestašice hrane i druge posledice. Za to je potrebna politička volja i snažna međunarodna saradnja.

Sledećih nekoliko godina biće ključne za opstanak sveta kakav danas poznajemo.

U decembru će se zemlje potpisnice Pariskog sporazuma ponovo sastati u Poljskoj i vođe nacija treba da se dogovore kako će odgovoriti na globalni klimatski izazov. Ishod ove globalne trke zavisi samo od toga da li će prevladati potreba za napretkom ili za opstankom.

Biti ili imati, pitanje je sad.

Ovaj sadržaj nastao je u sklopu projekta Mladi i zeleni: podizanje svesti mladih o zaštiti životne sredine kroz inovativne medijske strategije. Realizaciju ovog projekta sufinansiralo je Ministarstvo zaštite životne sredine Republike Srbije te stavovi izneseni u tekstovima ne predstavljaju stavove Ministarstva.

Autorke: Mirjana Jovanović, Beogradska otvorena škola i Katarina Đorđević, Portal Mingl

Tekst je preuzet iz biltena Progovori o pregovorima na temu Potrošnja energije u Srbiji - jednačina sa mnogo nepoznatih.

Najnovije