Uticajne žene srednjovjekovne Srbije

Obično se prve asocijacije, kada se kaže srednji vijek, vežu za Svetog Savu, cara Dušana ili njegovog sina Uroša. Takođe, za ovu odrednicu se vezuje i eptet mračni srednji vijek koji je sav u ograničenjima, strogo religijski određen, sa dominantnim toposom skromnosti (ja grešni, ja nedostojni). Šta ako taj mrak razbija neka svjetlost, pa onda poremeti stereotipna shvatanja koja su u vezi sa srednjim vijekom? Da li su u ovom vijeku postojale pripadnice ženskog pola i šta ako su one zapravo te koje osvjetljuju mračni srednji vijek? Sa jedne starne iskazivan je negativan stav prema ženama, još u književnosti o njima se tako pisalo, pa su se za njih lako vezivale osobine kao što su blud, porok, slabost i nepouzdanost. Na drugoj strani, kada je ženi trebala da se iskaže pohvala zbog njene hrabrosti, srpski srednjovjekovni pisci, onda to iskazuju poredeći je sa muškarcem. Tako najveća vrlina ženi biva kada o njoj pišu kao mužastvenoj i mužeumnoj, a najveća mana muškarca kada o njemu pišu kao o ženopokorivom.

Ko su bile mužastvene žene srednjeg vijeka?

Kneginja Milica

Možda i najpoznatija srednjovjekovna mužeumna žena – žena kneza Lazara. O njoj se zna malo kao istorijskoj ličnosti, a možda mnogo više kao junakinji epske tradicije (Car Lazara i carica Milica) koja je više plod mašte narodnog pjevača, nego istorijskih činjenica. Milica je bila udata za Lazara Hrebeljanovića. Nakon njegove smrti ona je ta koja upravlja državom. Zajedno sa sinovima i sveštenstvom, prenosi Lazareve mošti u njegovu zadužbinu Ravanicu. Izdaje povelje manastiru Hilandaru poklanjajući mu neke posjede. Nakon što se zamonašila predala je vlast sinu Stefanu Lazareviću. Svoje diplomatske sposobnosti pokazala je kao monahinja Jevgenija, kada je uspjela kod sultana Bajazita da opravda svog sina Stefana Lazarevića koji je bio oklevetan da sarađuje sa protivničkom stranom. Umrla je oko 1405. godine i sahranjena je u svojoj zadužbini –  manastiru Ljubostinji.

Angelina Branković

Bila je udata za slijepog despota Stefana Brankvića, sina Đurđa Brankovića. Nakon smrti svog muža, poštovanje prema njemu iskazivala je tako što je svojim selidbama prenosila i njegove mošti sa sobom. Prvo u Srem gdje je došla na poziv ugraskog kralja, zatim u Vlašku u izgnanstvo, pa potom opet u Srem u novoizgrađeni manastir Krušedol gdje je na kraju i ostavila njegove mošti. Vodila je računa o tradiciji porodice Branković, pa je tako izdavala povelje svetogorskim manastirima i nastavila je da ih pomaže, baš kao i preci porodice. Održavala je veze sa Rusijom, pisala je ruskom knezu Vasiliju, kako bi dobila pomoć za izgradnju crkve, zatim molila je da uzmu u zaštitu ruski manastir koji se nalazi na Svetoj Gori, njena pisma urodila su plodom. Brinula se i njegovala o rukopisnom nasljeđu porodice Branković.

Jelena Anžujska

Bila je francuskog porijekla, udata za kralja Uroša. Poslije njegove smrti upravljala je jednom oblašću države. Organizovala je školu za djevojke, brinula se oko njihovog miraza pri udaji, te je na taj način stajala u odbarnu djevojaka koje su bile slabijeg materijalnog stanja. Njegovala je prepisku sa duhovnim ocima, pa je tako prva žena u srpskoj srednjovjekovnoj književnosti koja je dobila žitije i kult crkve – Žitija kraljice Jelene Danilo II (1317). Vodila je računa o prepisivanju knjiga, dakle imala je svijest o materijalno – kulturnoj zaostavštini, pa je naručila prepis Krmčije svetog Save. Njena najveća zadužbina je manastir Gradac (oko 1270) , koji je, osim toga, svjedočanstvo njenog zapadnjačkog porijekla, jer se u izgradnji prepliću elementi gotike sa domaćom raškom školom.

Mara Branković

Kćerka Đurđa Brankovića koja je zbog nezgodnog položaja države između Turske i Ugraske, morala da se uda za turskog sultana Murata II. Tako je ona predstavljala sigurnost mira sa Turcima. Vjeruje se da je Mara imala ogromnog uticaja na svog muža, a kasnije i na pastorka Mehmeda II za kojeg se vjeruje da je imao veliko poštovanje prema njoj. Nakon smrti Murata II, ona je oslobođena, te se sa poklonima i pratnjom vratila u Srbiju. Mara je bila dobra diplomatkinja. Vjeruje se da je bila zaslužna za spasavanje porodice Kantakuzin, bila je posrednik u sklapanju primirja između Turske i Ugarske, koja se ticala i sudbine njene države. Vodila je prepisku sa stranim država koje su se odnosile na politička stanja i odnose. Posebnu pažnju je poklanjala svetogorskim manastirima – Hilandar i Sveti Pavle kojima je ostavila najveći dio svoje imovine.

Autorka: Kristina Topić

Fotografija je preuzeta sa ovog sajta.

11. Oct 2017.
Uredništvo
Poslednji tekstovi