Najsrećniji hrišćanski praznik – Božić kroz različite običaje kazuje jednu široku priču prepunu paganskih običaja, čvrsto povezanih mitološkom osnovom. Biblija i kanonska određenja hrišćanstva postojala su za one koji su umjeli da koriste knjige, a šta se dešavalo sa ostatkom naroda kome je knjiga bila strana, gotovo nedostižna? Da li su prije hrišćanstva postojala neka religijska određenja, koliko su se ona išla u korak sa hrišćanstvom? Pravi odgovor može dati samo shvatanje narodnog, tradicionalnog poimanja svijeta koji je u simbiozi sa prirodom mogao da shvati i jedino tako da prilagodi hrišćanstvo. Zato danas brojni običaji koji su u vezi sa Božićem imaju slojevita značenja i svoju osnovu nalaze u drevnim, slovenskim vjerovanjim koje su donijeli iz svoje prapostojbine.
Mnogi božićni običaji povezani su sa rađanjem nove godine: različitim običajima nastojalo se uticati na plodnost zemlje, razmnožavanje stoke, zdravlje ljudi u godini koja slijedi. Svi današnji osnovni elementi božićne trpeze, u svojoj osnovi su simbol neke vrste plodnosti i uspješnosti u narednoj godini.
Božićna pečenica predstavlja ritualno prinošenje žrtve božanstvu, kako bi se umilostile više sile. Svinja koja se odabere mora biti sasvim tjelesno zdrava, hrani se posebno, jer upravo od toga, prema narodnom vjerovanju, zavisi blagostanje i zdravlje porodice u sljedećoj godini. Naravno, teritorijalne različitosti donose i različitosti kada je u pitanju ritualno prinošenje žrtve. U nekim mjestima u pečenicu stavljaju jabuku ili dunju koja služi kao lijek, kojom se na Božić ukućani omrse radi zdravlja. Naročita vrijednost se daje pojedinim dijelovima životinje: srce, bubreg, jetra ili glava pečenice, njuška, vilica.
Takođe, postoji vjerovanje da svinja pečenica utiče na rod usjeva. Ako životinja određena za pečenicu umre, vjerovalo se da će usjevi slabije rađati. U nekim dijelovima ovu funkciju je zamjenjivala ovca – zaoblica ili veselica, pa je tako voćka koja je slabije rađala udarala se rogom zoblice. Žrtvovana ovca, baš kao i svinja predstavlja medijatora kojim se ostvaruje komunikacija sa višim silama, ali je i predstavnik svoje vrste te svojom žrtvom ona predstavlja zdravlje svoje vrste i zdravlje, blagostanje porodice.
Božićna slama – na Badnje veče domaćin (domaćica) unosi slamu prosipajući je po kući i oko ognjišta kvocajući, a za njim idu ukućani pijučući i rasipajući slamu. Prema običaju božićna slama simboliše berićetnu novu godinu tj. ona predstavlja želju da naredna godina bude plodna, što se odnosi na usjeve, voćnjake, vinograde i sl. Naročito se ovo odnosilo na žito, što se vidi iz običaja gdje su ljudi spavali na slami da se žito ne bi mrsilo već da bi leglo na jednu stranu (dijelovi Bosne), na Kosovu postoji običaj da se ukućani pomjere do zida i da okrenu ruke iza leđa i vezuju božićnu slamu, izjavljujući želju da se rode usjevi, množi živina i sl. Dakle, božićna slama primarno potiče od novog žita i ima funkciju njegovog plodonosnog rađanja u narednoj godini.
Božićni hljeb – ritualno se lomi i jede na božićni ručak. Pogaču sa srebrenom parom, u nekim našim krajevima, lomi domaćica žmureći, pa je zatim dijeli drugima ljudima, gdje zadnje parče uzima ona. Drugdje se za Božić osim glavnog hljeba spremaju i drugi obredni hljebovi namijenjeni za plodnost usjeva, njiva, vinograda, stoke i sl. Često, kolači koji se spremaju, imaju različite oblike, ali i značenja.
Kolač livada označava čovjeka, štap, jagnjad i ovce. Kolač volovi ima oznaku za volove, plug, jaram i orača, guvno oznaka za stogove, kamaru žita, snop, stožer i čovjeka, bačva oznaka za lozu i goržđe, stoka oznaka za svaku vrstu životinja. U drugim krajevima sprema se jedan veliki hljeb – večernjača koji je namijenjen za sve pomenute oznake. Iz brojnih običaja, a posebno onih da se komadi božićnog hljeba identifikuju sa žitom, jasno se vidi da božićni hljeb simbolički predstavlja usjeve. Tako postoji običaj nekih krajeva da se česnica mijesi brašnom od žita iz posljednjeg snopa, pa se vjeruje da mistična snaga božićnog kolača potiče od novog žita, sačuvanog u posljednjem snopu. U njemu se, prema vjerovanju, u česnici nalazi duh žita.
Možda svi ovi običaji djeluju zbunjujuće, gotovo da se ne povjeruje, ali treba imati na umu da naša tradicija počiva na drevnim normama i da je to jedan zatvoreni sistem koji teško komunicira sa današnjim, savremenim oblicima života. Prema tome, treba ga tako shvatiti i poštovati.
Autorka: Kristina Topić
Fotografija: Novgorodska tržnica, slika Apolinarija Vaznjecova. Foto: Wikimedia Commons/Apollinary Vasnetsov
Korišćena literatura: Kulišić, Š., Petrović, P. Ž., Pantelić, N., (1970) Srpski mitološki rečnik, Beograd: Nolit.