Nekada davno…baš davno

Kada bi te neko pitao, šta je starije – kokoška ili jaje, šta bi mu odgovorio/la? Ja se lično svaki put nađem zbunjena i izgubljena kada mi na isto pitanje traže odgovor. Isto tako, nisam znala odgovor na pitanje koje mi lično nikada nije ni palo na pamet! One koje opstaju zbog magije, koja se pamti i pripoveda još od „pamtiveka“, čiji su likovi večni i tipični – dobro i zlo, smrt i večnost, zmajevi, ale i aždaje, gde svi žive srećno do kraja života... kada su zapravo nastale i čije su?

Nekada davno... baš davno, nastala je prva bajka. Tačan datum, dan, godina, ne zna se, niti će se ikada i znati. Akademici su proučavali priče i pričice, sa obe strane hemisfere, i pritom su u toku marljivog traženja i kopanja, naišli na neke praistorijske korene – otkrili su da su neke priče starije od „najranijih“ književnih zapisa. Jedna od njih datira još iz bronzanog doba, dok se generalno mislilo da bajke datiraju iz 16. i 17. veka. Nastanak nekih beležimo još od kada su se istočni i zapadni indoevropski jezici razdvojili, a priča o Lepotici i zveri stara je 4000 godina, iako je zapisana tek u 17. i 18. veku („tale as old as time“). Smatra se da su napisane praindoevropskim jezikom, mnogo pre nego što su postojali engleski, francuski i italijanski. Braća Grim su u 19. veku zaključili da sve verzije bajki koje su oni objavljivali – Crvenkapu, Ivicu i Maricu, Pepeljugu i Snežanu, zapravo vodile poreklo u zajednjačkoj kulturnoj istoriji, koja datira rođenju indoevropske porodice jezika. Naime, sve one su preživele, a da pritom nisu bile zapisivane. Prenošene su usmenim putem, što je poprilično izuzetna stvar, a da se pritom nisu predale prolaznosti vremena i uticaju vremenskih epoha. Naravno, svaka od njih je u većoj ili manjoj meri pretrpela određenu izmenu, dopunu, ali, na kraju krajeva, veliki broj njih je prisutan dan-danas.

Zanimljivo je spomenuti da bajka zvana „The Smith And The Devil“, u kojoj kovač prodaje svoju dušu u paktu sa đavolom, radi sticanja natprirodnih sposobnosti, seže 6000 godina unazad, čak i do bronzanog doba. Studija pokazuje da ova bajka potiče iz praindoevropskog društva, kada je metalurgija postojala i kada postoje arheološki i genetski dokazi o masovnoj teritorijalnoj ekspanziji nomadskih plemena iz pontskih stepa (severna obala Crnog mora), 5000 do 6000 godina pre. Međutim, neki stručnjaci pokušavaju da opovrgnu ovu tvrdnju, smatrajući da je  praindoevropski vokabular bio ograničen i da reč „smith“ možda nije ni postojala.

Kada su braća Grim objavili prvo izdanje zbirke bajki, nisu smatrali da će iste naići na veliki odaziv i da će privući široku čitalačku publiku. Svako naredno izdanje zbirke trpelo je određene izmene, kako zbog toga što priče nisu bile primerene deci, tako i zbog toga što su „majčinstvo smatrali svetinjom” -  smatrali su da bajke odražavaju društvene prilike i vreme u kome su živeli. Primer toga je ljubomora između mlade maćehe i poćerke, jer su u 18. i 19. veku mnoge žene umirale na porođaju, a očevi su se često ponovo ženili mlađim ženama, po godinama bliskim njihovoj najstarijoj ćerki.

Međutim, neke verzije bajki ti sigurno nisu poznate. Verzija Uspavane lepotice iz 1634. godine, ne govori o tome kako se princeza ubola na vreteno, već kako joj se delić lana zaglavljuje ispod nokta i ona zbog toga umre. Njen otac, koji je očajan i ne može da se pomiri sa činjenicom da je umrla, polaže njeno telo na krevet u jednom od svojih imanja, na koje kasnije nailazi kralj, i pošto ne može da je probudi, siluje je dok je ona u nesvesti. I dalje nesvesna, ona rađa dvoje dece, od kojih joj jedno isisava lan ispod nokta, a ona se budi. Ova, da je tako nazovem, „bajka“, ima tipičan srećan kraj - kralj koji ju je silovao spaljuje svoju ženu, da bi mogao da bude sa princezom.

U verziji Pepeljuge, Perault je mnogo „darežljiviji“ od braće Grim – dve zavidne polusestre se nakon Pepeljugine udaje za princa, udaju za članove dvora. Sa druge strane, kod braće Grim, polusestre ne samo da seku delove stopala da bi im ista stala u staklenu cipelicu, nego im na kraju i golubovi izvade oči.

U originalnoj verziji braće Grim iz 1812. godine, zla kraljica je zapravo Snežanina majka, a ne maćeha. Dizni je izostavio činjenicu da kraljica šalje svoje lovce da izvade i donesu Snežaninu jetru i pluća, koje je ona nameravala da pojede. Najzanimljivija i najznačajnija je kazna koju su braća Grim osmislila za kraljicu – kada se ona pojavila na Snežaninom venčanju, ne znajući da je njeno, morala je da obuje užarene cipele od gvožđa i da pritom u njima pleše, za kaznu.

Zlatokosa je, po verziji braće Grim, mnogo puta pomagala princu da se popne do njenog tornja uz pomoć njene kose, zbog čega je ostala trudna. Kada se požalila da joj je odeća pretesna, zla čuvarka joj je odsekla kosu i poslala je daleko, bez novca, hrane, da prosjači. Princa je namamila i gurnula ga kroz prozor, no on se dočekao na trnovito žbunje koje mu je, na njegovu nesreću, izbilo oči.

Bajke svima treba da ostanu u najlepšem sećanju, asocirajući nas na najbezbrižniji period naših života – na detinjstvo. Iako su one u svom osnovnom obliku dosta modifikovane i izmenjene od današnjih, one su nas naučile da razlikujemo dobro od zla, ispravno od pogrešnog i ono najbitnijeda verujemo da su čuda moguća i da dobro uvek pobeđuje.

Autorka: Milana Veljko

Fotografija je preuzeta odavde.