Pančevački dani profesora Crnjanskog

Nije neobično da jedan afirmisani autor drži časove u srednjoj školi, ali da talentovani pesnik predaje đacima gimnastiku – a pritom se to ne dešava u antičko niti u prosvetiteljsko doba, nego u XX veku – složićete se, pravi je kuriozitet!

Godina je 1921, a za Miloša Crnjanskog se već može reći da je pesnik "Lirike Itake" i pisac "Dnevnika o Čarnojeviću", da je oformio književni pravac sumatraizam, da je oženio Vidu Ružić, te da je postao profesor gimnastike u Pančevačkoj gimnaziji (Gimnazija "Uroš Predić"). Za početak jedne književne karijere, to možda i nije tako loše, ako znamo kakvim su sve raznoraznim poslovima bili prinuđeni da se bave čak i oni pisci koji će docnije steći svetsku slavu.

Čongrad, Temišvar, Opatija, Beč, Ostrogon, Zagreb, Beograd, Pariz, Pančevo, Berlin, Rim, London... Crnjanski je za sebe govorio da je čovek bez zavičaja, jer tolike selidbe doprinele su da mu svaka adresa na kojoj je živeo bude podjednako bitna, iako ne podjednako draga. I još nešto je veliki pisac stalno govorio: da je odrastao u fudbalu i nikad nije mogao da ga zaboravi!

Premda nisu dugo potrajali i premda je pisac docnije o njima mrsko govorio, pančevački dani ipak zauzimaju značajno mesto u životu Miloša Crnjanskog, baš kao i bečke studije, berlinska diplomatija i londonska emigracija. Pančevo nije za Crnjanskog bitno samo zato što je ovde proveo dve godine radeći kao gimnazijski profesor, nego je za Pančevo vezan i poreklom, mada je pitanje koliko je Crnjanski mario za to, kad je „na doboš“ stavio porodičnu kuću samo da bi otišao u Pariz za svojom voljenom Vidom.

Crnjanski verovatno ne bi bio Crnjanski da se nije pronašao osoben način da se i materijalno utisne u istoriju Pančeva, i to urezivanjem svog imena u jednu od opeka na fasadi Evangelističke crkve.



Daleko od toga da je stanje u Pančevačkoj gimnaziji u godinama posle II svetskog rata bilo idealno, jer da jeste, valjda Crnjanski ne bi pisao svom prijatelju Ivu Andriću: „Možete misliti ko sve danas nije nastavnik!“ Crnjanski, doduše, dobija posao koji mu priliči, pa postaje profesor srpskog jezika, ali su mu, u nedostatku nastavnog kadra – dodeljeni i časovi gimnastike, a poverena mu je i dužnost „čuvara gimnastičke zbirke“, što mu ipak neće biti po volji, pa će pokušati da se što pre oslobodi, kako sâm kaže, „prevrtanja na spravama pred učenicima u hladnom dvorištu“. Uskoro će mu poći za rukom da više ne predaje gimnastiku, zahvaljujući lekarskom uverenju u kome stoji da je nastava gimnastike štetna za zdravlje Crnjanskog.

Međutim, umesto gimnastike, Crnjanski sada, uz časove srpskog jezika, drži i časove zemljopisa (geografije) i istorije, što izaziva još veću zabunu kad bude predložen da vodi ispit iz zemljopisa; ipak, pisac će biti dovoljno samokritičan da proceni kako nije stručan za tako nešto, pa će sâm moliti da mu pronađu zamenu. Očigledno nezadovoljan opštom situacijom u Pančevačkoj gimnaziji, Crnjanski je sigurno jedva dočekao da oktobra 1922. otpočne rad kao suplent beogradske Državne četvrte muške gimnazije, a da se na prethodno radno mesto nikada više ne vrati.

Ko dobro poznaje život Crnjanskog, zna da je za ime velikog pisca vezano i nekoliko afera, od kojih je sigurno najpoznatija ona kada je izazvao na dvoboj avijatičara i inženjera Tadiju Sondermajera. Jedna, iako ne toliko burna afera, desila se i za vreme boravka Crnjanskog u Pančevu. Profesor Vasa Putnik, kolega Crnjanskog, bio je optužen za nepristojnost prema učenicama, a u tužbi je bilo navedeno kako je jednu učenicu ne samo pitao da li joj se dopada novi profesor Crnjanski, nego joj čak napomenuo: „Sad se možete u njega zaljubljivati, ali vam to ne savetujem, jer je već okupiran.“ Tako se, ne svojom krivicom, ime Crnjanskog moralo naći na saslušanju profesora Putnika pred prosvetnom inspekcijom.

Možda su Crnjanskom bili dodeljeni časovi gimnastike zato što se za to pobrinuo „slučaj komedijant“, ali je moguće da sve to i nije bilo tako slučajno, pogotovu ako su nadležni znali da će afirmisani pisac biti na svom terenu i dok se bude prevrtao po spravama. Naime, iako se danas prvenstveno spominje kao pisac, ponekad i kao diplomata, tvorac lirsko-epskih "Seoba" bio je i strastveni sportista, prvenstveno fudbaler, a kako se čini, u jednom mu je periodu fudbal čak bio važniji od poezije.

Sa fudbalom se Crnjanski susreo već tokom gimnazijskih dana u Temišvaru, da bi zatim igrao u profesionalnom klubu železničara „Kanjiža“, a boraveći na Rijeci uoči Prvog svetskog rata, upravo će on izdejstvovati dozvolu da se dotadašnji kamenolom pretvori u fudbalsko igralište kluba „Viktorija“.

Fudbal je izgleda bilo jedino što je tokom pančevačkih dana držalo Crnjanskog u dobrom raspoloženju, to je i sâm priznao jednom prilikom. On je tada postao kapiten kluba „Banat“ i ostao zapamćen po elegantnim, inteligentnim i efektnim potezima, ali i po žustrom odnosu prema sudijama – i jedno i drugo, bez sumnje, u potpunom je skladu sa karakterom velikog pisca.

Tokom narednih godina, Crnjanski se još više uključuje u sportski život: jedan je od osnivača lista „Sportista“ i navijač kluba „Jugoslavija“, ali ne bavi samo fudbalom, nego i mačevanjem, boksom, skijanjem, veslanjem... U jednom intervjuu, povodom dobijene nagrade za roman „Seobe“, tada već proslavljeni pisac otvoreno kaže kako bi više voleo da zaigra za reprezentaciju nego da opet dobije nagradu Akademije nauka! I ta mu se želja donekle ostvarila – bio je uvršten u old-boy tim Jugoslavije.

Tokom londonskih emigrantskih dana Crnjanaski je imao priliku da gleda igru beogradske „Crvene zvezde“, pa se nakon povratka u Jugoslaviju 1965. i deklarisao kao „zvezdaš“, prvenstveno zato što je ovaj klub demonstrirao jednu visoku kulturu sporta, kako tvrdi u pesmi „Lament nad Beogradom“. Iako nije više tako često išao na stadione kao u mladosti, ostala je priča da je jedanput Miljan Miljanić poslao automobil da doveze Crnjanskog na „Zvezdinu“ utakmicu.

Iako je bio prinuđen da neko vreme drži časove gimnastike i da trpi malograđanske hirove umesto da traga za zvezvom u beskrajnom plavom krugu, ipak se ne može reći da je Crnjanski tako loše prošao ako se uporedi čak i sa nekim svetski poznatim autorima. Na primer, Franc Kafka je radni vek proveo kao službenik u Institutu za osiguranje radnika od nezgoda (na prvi pogled nespojivo: Kafka i kancelarija), Tomas Stern Eliot bio je računovođa za Lloyds Bank iz Londona, Vilijem Fokner upravnik pošte na univerzitetu, autor „Lovca u žitu“ Džerom Dejvid Selindžer radio je kao direktor zabavnog programa na luksuznom brodu, Harper Li je osam godina provela kao službenica na rezervacijama Eastern Airlines-a, dok je autor čuvenog „Borilačkog kluba“ Čak Palahnjuk bio i mehaničar, i dostavljač na biciklu, prao je i posuđe kad je morao... Ponekad nije ni tako loše baviti se raznim poslovima, jer je Stivenu Kingu kao inspiracija za roman "Keri" poslužilo uperavo to što je jedno vreme radio kao domar u srednjoj školi.

Profesor Crnjanski nije tako loše prošao ni u poređenju sa emigrantom Crnjanskim, koji je neko vreme radio kao knjigovođa londonske obućarske radnje, ali da se to nije desilo, srpska književnost bila bi siromašnija za jedan celoviti „Roman o Londonu“.


Autor: Dušan Milijić