Prohujalo s vihorom i Ptice umiru pjevajući – poznati frazeologizmi ili priče o ljudskom propadanju?

Ovo su oni romani koji su svima odnekud poznati, jer su naslovi toliko gnomske prirode da sigurno mogu i samostalno da postoje, pa onda tom logikom nekako mogu brzo i da uđu u podsvijest. Prohujalo s vihorom i Ptice umiru pjevajući – u kojoj tački oni nalaze svoj zajednički smisao postojanja? Sirova, tvrda zemlja što život znači u onom najbukvalnijem smislu, ona što ubija i rađa sebe i čovjeka svake godine po pravilima obnavljanja prirodnog ciklusa. Kako diše priroda, tako diše zemlja, a nju prati čovjek i ne da na nju – ne da prirodnim stihijama, ne da drugim ljudima! Zemlja gradi plantaže, rančeve, ideale, očekivanja, princip ženskog, haljinu ružinog pepela i uništava sve, ne odjednom, već po pravilima prirodnog ciklusa. Nekom za smrt treba samo jedan pravilan, cikličan krug, nekom nekoliko njih, ali suštna je uvijek ista – odumiranje.

Prohujalo s vihorom

Sutra ću misliti o tome. – riječi su koji Skarlet O’Hara uvijek daje kao odgovor na današnje probleme, jer je sutra uvijek sutra i stalno je jedan korak ispred onoga danas, gdje su i problemi mnogo teži, manje rješivi. Skarlet je ponikla iz zemlje koja joj je sve dala i načinala da bude sebi jedini smisao svog postojanja, zemlja joj je dala život van problema. Šta joj je oduzela? Nije ništa oduzimala, ali ju je natjerala da se bori za nju, da svoj svijet proširi izvan granica svog tijela, da ide široko dalje na granice one sirove, teške koja ju je izrodila. Pravila ne diktira majka – roditeljica, za nju treba da se izbori, a Američki građanski rat je taj koji nameće pravila i nagoni Skarlet da sutra misli o tome. Kroz njen lik je prelomljena priča o borbi Sjevera i Juga, o onome šta slijedi poslije rata, o borbi protiv ropstva i rasnoj diskriminaciji. To nije himnička priča borbe i pobjede dobra nad zlom ili priča o ujedinjenju, miru i harmoniji. Naprotiv, ne postoji pravda, ne postoje ljudska prava, ravnopravnost, već samo interesi i politička nadigravanja u kojima jedino opstaju načini kako iz svega izvući ličnu korist. Na najnižim nivoima javlja se romaneskna priča predstavljena kao baza za nadgradnju činjenica o plantažama pamuka bogatog Juga, o crnačkom ropstvu, o Jenkijima, o Kju kluks klanu i sl.

Ptice umiru pjevajući

Zemlja nije bila nikada gora do onda kada treba da da osnovnu egzistenciju, tada stradaju ruke, torzo, stopala, misao i na kraju strada nestajanje. Da li zemlja od ljudi pravi zemlju ili možda to radi želja za opstankom na istoj? Hronika Klirijevih priča svoju hroniku zemlje i priča nedovršena kazivanja o novim, mračnim strastima i tajnama porodice. Baš kao i u Prohujalo s vihorom princip ženskog se javlja kao osnovni pokretač radnje. Megina haljina boje ružinog pepela je ona što krši ustaljene etičke norme, vezuje ju za katoličanstvo, za jednog čovjeka svešteničkog reda. Dakle, tu ne postoji veza sa hrišćanstvom u onom najčistijem metafizičkom smislu, već u onom najčistijem čulnom, ljudskom smislu. Ako je katoličanstvo dogma u koju se ne sumnja i koja se poštuje, zašto onda najviša crkvena lica to krše? Postoji li nešto jače od ideala – crkve ili haljine ružinog pepela – žene? Valja li birati između ta dva? Postoje oba, jedno kao kanon drugo kao apokrif.

Autorka: Kristina Topić