Foto: Canva
Šta zatvaranje porodilišta u Bačkoj Topoli govori o odlasku lekara, budućnosti malih sredina i demografskoj politici koja sve češće zaobilazi stvarne uslove za rađanje?
Kada se zatvori porodilište, ne nestaje samo mesto na kojem se rađaju deca. Nestaje i osećaj da zajednica ima kapacitet da iznese nove generacije. Porodilište je mnogo više od bolničkog odeljenja - ono je pokazatelj da jedno mesto još uvek planira svoju budućnost.
Vest da je porodilište u Bačkoj Topoli privremeno obustavilo rad zbog nedostatka kadra i godišnjih odmora na prvi pogled deluje kao još jedna u nizu lokalnih vesti. Međutim, iza nje krije se pitanje koje prevazilazi granice jednog grada: šta se događa sa drža vom u kojoj žena više ne može da računa da će se poroditi u mestu u kojem živi?
Na prvi pogled, razlog deluje jednostavno, nema dovoljno lekara. Ali upravo tu počinje mnogo veći problem.
Medicinska antropološkinja i naučna saradnica na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, Ljiljana Pantović, koja se bavi istraživanjem reproduktivne pravde i dostupnosti zdravstvene zaštite žena, smatra da se iza ovakvih objašnjenja kriju mnogo dublji sistemski procesi.
„Nedostatak kadra i broj porođaja nisu netačni podaci, ali oni su samo poslednji korak u nizu odluka koje su donete mnogo ranije. Neko je odlučio gde će se otvarati specijalizacije, kako će se raspoređivati mladi lekari i koliko će se ulagati u to da neko ostane da radi u Bačkoj Topoli ili Kladovu. Kada se to godinama ne radi, dobijete brojku koja izgleda kao prirodna činjenica, iako je rezultat politike.“
Kako objašnjava Pantović, upravo zbog toga zatvaranje porodilišta nije samo organizaciono pitanje, već pitanje reproduktivne i zdravstvene politike.
„Reproduktivna pravda podrazumeva uslove u kojima žena može dostojanstveno da rodi i podigne dete u zajednici u kojoj živi. Ona nije samo pitanje prava da se rodi, već i pitanja gde. U našim istraživanjima govorimo o ginekološko-akušerskim pustinjama, teritorijama u kojima usluga formalno postoji na papiru, ali je za konkretnu ženu praktično nedostupna. Kada pravo postoji, a put do njega traje sat i po po lošem putu, uz autobus koji ide dva puta dnevno, to pravo postaje samo nominalno.“
Bačka Topola zato nije samo priča o jednom porodilištu. Ona govori o odlasku lekara, gašenju zdravstvenih službi, migracijama iz manjih sredina i paradoksu demografske politike koja poziva na rađanje, dok se istovremeno smanjuju uslovi za bezbedan porođaj.
Sličan obrazac već je dokumentovala novinarka Milica Marković, koja je prošle godine istraživala dostupnost ginekološke zaštite u Zaječaru.
„Ono što smo tada videle jeste obrazac koji se ponavlja u zdravstvenom sistemu, i to ne samo kada je reč o ginekološkoj zaštiti. Posle objavljivanja teksta javljale su nam se žene iz Kikinde, Kuršumlije, Boljevca, Sremskih Karlovaca... Dakle, ova situacija nije izuzetak. Ona vrlo slikovito pokazuje kako se država odnosi prema ženama.“
Marković podseća da se istovremeno govori o povećanju nataliteta, dok primarna zdravstvena zaštita žena ostaje zapostavljena.
„Imamo primer da je u Nišu načelnica ginekologije doktorka opšte prakse koja ne može da vodi trudničko savetovalište niti da pregleda pacijentkinje. To je slika sistema u kojem su žene poslednja karika.“
Kada sistem štedi, porodice plaćaju
Na papiru, zatvaranje porodilišta deluje kao privremena organizaciona mera. U stvarnosti, posledice snose žene i njihove porodice.
Pantović upozorava da se zatvaranjem porodilišta trošak ne ukida, već prebacuje na građane.
„Formalno se ništa ne ukida. Porodilište se ne zatvara, već se 'privremeno obustavljaju porođaji zbog godišnjih odmora', a žene se upućuju u drugi grad. Taj jezik je važan, jer opisuje trajno stanje privremenim rečima. Ono što se zapravo prenosi sa sistema na ženu jeste trošak.“
Taj trošak nije samo finansijski.
„Sistem uštedi na kadru, a žena plati prevozom, smeštajem kod rodbine, odsustvom partnera ili majke sa posla i neizvesnošću da li će na vreme stići do porodilišta. Za ženu iz sela oko Bačke Topole to nije ista računica kao za ženu iz Novog Sada. U razgovorima koje smo vodili to se retko izgovara kao nepravda, češće kao snalaženje. Žene kažu "eto, morala sam", i time preuzimaju na sebe ono što je institucionalni propust.“
Upravo zbog toga trudnoća iz jednog od najvažnijih životnih perioda često prerasta u logistički problem. Gde će žena otići na pregled? Gde će se poroditi? Ko će čuvati starije dete? Kako će partner dolaziti u drugi grad? Sve su to pitanja koja se retko pojavljuju u javnim raspravama o natalitetu.
Pantović dodaje da se zatvaranjem malih porodilišta gubi još nešto.
„Bačkotopolsko porodilište bilo je mesto u koje su žene dolazile i iz drugih sredina, jer je malo i zato što je bilo vremena za njih. Gubi se, dakle, ne samo kapacitet, već i jedan model nege koji se drugde teško nalazi.“
Da li je sigurnost postala pitanje veze?
Jedna od tema kojom se Pantović godinama bavi jeste poverenje u javni zdravstveni sistem.
Kako institucije postaju sve manje dostupne, žene sve češće pokušavaju da sigurnost obezbede preko privatnih ordinacija.
„Sistem koji je formalno univerzalan u praksi funkcioniše kroz odnose. Kada institucija prestane da bude pouzdana sama po sebi, žena mora da je učini pouzdanom, a jedini alat koji ima jeste poznanstvo. Zato radim sa razlikom između toga što mi sagovornice često opisuju kroz pitanje: da li ste nečija ili ničija. Nečija žena/pacijentkinja ima svog lekara, ima broj telefona, ima nekog ko je "preporučio". Ničija žena ulazi u istu ustanovu, sa istom knjižicom, i dobija ono što joj sledi po redu, a to je često manje pažnje, manje objašnjenja, manje mogućnosti da postavi pitanje.
Zatvaranje porodilišta pojačava tu logiku, jer premešta ženu u veliku ustanovu u kojoj je niko ne poznaje. U Bačkoj Topoli je mogla da bude nečija prosto zato što je mesto malo. U Subotici, npr, ta veza mora da se proizvede, a proizvodi se poznanstvom ili novcem.
Ovde je važno reći da to nije priča o pokvarenim lekarima. Ljudi u ovim ustanovama rade u uslovima koji su neodrživi. Problem je što je improvizacija postala sistem, a onda se odgovornost za nju individualizuje, i na lekara i na pacijentkinju.“
Kako kaže, upravo zato mnoge žene odlaze kod privatnog ginekologa, iako ih kasnije porađa isti lekar u državnoj bolnici.
„ Žena ne ide privatno zato što misli da je tamo medicina bolja, često je to isti lekar. Ide zato što tamo dobija ono što u državnoj ustanovi ne dobija: vreme, objašnjenje, osećaj da neko zna kako se zove.
Time nastaje jedna sasvim specifična ekonomija. Privatna ordinacija se koristi kao ulaznica u javnu ustanovu, kao mesto na kome se stvara odnos koji će kasnije, u porodilištu, značiti sigurnost. Javni sistem je pri tom formalno besplatan, a žena je već platila, samo na drugom šalteru.
Posledica je da se sistem cepa nadvoje unutar istog hodnika. Iste zidove, isto osoblje i isti krevet dve žene neće iskusiti isto, u zavisnosti od toga sa čim su ušle. To je nešto što treba imenovati bez uvijanja: ne radi se o luksuzu i o tome da neko želi bolju sobu, radi se o tome da je osnovna sigurnost postala stvar snalažljivosti. A snalažljivost je nejednako raspoređena, i geografski i socijalno. “
Posledica toga je, smatra Pantović, da osnovna sigurnost tokom trudnoće i porođaja postaje pitanje snalažljivosti, a ne univerzalnog prava.
"Privremeno" koje postaje trajno
Godinu dana nakon istraživanja u Zaječaru, Milica Marković kaže da se suštinski malo toga promenilo.
„U međuvremenu je broj lekara u primarnoj zaštiti žena porastao za 7 lekara, ali primer Bačke Topole pokazuje da kada oni odu na godišnji odmor, nema ko da ih zameni. U mnogim domovima zdravlja vraćaju lekare iz penzije kako bi održali sistem. Suštinski se ništa nije promenilo. Možda je čak postalo i gore.“
Dodaje da je zdravstvena zaštita ženama i dalje neravnomerno dostupna.
„Ukoliko nemaju novac ili žive u selu, mnoge žene godinama ne odlaze kod ginekologa. Neke prvi put dođu tek kada se porađaju. To je strašno i nijedna žena ne zaslužuje da se država tako odnosi prema njoj.“
Više od jednog porodilišta
Najveći problem nije jedno privremeno zatvoreno porodilište. Problem je što smo se navikli na reč privremeno. Privremeno obustavljen rad, privremeno zatvoreno odeljenje, privremeni nedostatak kadra. Iskustvo nas uči da takve mere često postaju trajne.
Kada nestanu porodilišta, zatim škole, ambulante i radna mesta, ne nestaju samo institucije. Nestaju razlozi zbog kojih ljudi ostaju.
Ako želimo ozbiljno da razgovaramo o demografskoj budućnosti Srbije, pitanje nataliteta ne može da se odvoji od pitanja dostupnog zdravstva, javnih usluga i dostojanstvenog života u svakom delu zemlje.
Odluka da neko zasnuje porodicu ne donosi se u porodilištu. Ona se donosi mnogo ranije - u proceni da li će zajednica u kojoj živi moći tu porodicu da podrži. Zato možda pravo pitanje nije zašto se u Srbiji rađa manje dece, već zašto se tako retko govori o uslovima u kojima bi ona trebalo da dođu na svet.
Autorka: Ana Dragić