Da li smo dobro razumeli Danila Kiša?

Danilo Kiš bio je pisac.

Iako to zvuči previše jednostavno, upravo je to najtačnija definicija, opis i odrednica za najznačajnijeg stvaraoca kojeg je srpska književnost imala.

Iz njegovog je pera potekla satirična poema Mansarda, romani Psalm 44, Bašta, pepeo, Peščanik, zbirke pripovedaka Rani jadi, Grobnica za Borisa Davidoviča, Enciklopedija mrtvih, eseji, polemike i intervjui objavljeni u knjigama Po-etika (I–II), Čas anatomije, Homo poeticus, Gorki talog iskustva, drame i scenariji Noć i magla, Papagaj, Drveni sanduk Tomasa Vulfa, Mehanički lavovi, Elektra, nedovršena knjiga priča Lauta i ožiljci, a sem toga, Kiš je i autor velikog broja pesama i prepeva (sa ruskog, mađarskog, francuskog, engleskog), što često ostaje u senci njegovog proznog rada.

Biografiju Danila Kiša otpočeli smo – bibliografijom, jer Kiš je, pre svega, bio i ostao pisac, pripadao je svetu pisaca, takoreći jednoj i jedinoj kosmopolitskoj naciji umetnika, pa njegov životopis i treba da predstavljaju književna dela, mnogo više nego podaci iz stvarnog života, premda su i oni bili veoma značajni za formiranje piščeve ličnosti i zaslužuju da budu spomenuti, poput stradanja porodice u nacističkim racijama, studiranja na grupi za opštu književnost u Beogradu (čime je postao prvi diplomant ove tek osnovane katedre), kao i dugogodišnjeg boravka u Francuskoj, gde je radio kao lektor i pritom se iz prve ruke upoznao sa francuskom poezijom.

Ipak, kao vrstan pisac, Danilo Kiš dobro je znao koliko upravo jezik, najznačajnije oruđe književne umetnosti, određuje ne samo pripadnost, nego često i sudbinu umetnika kao sastavne jedinke u definisanoj i jasno omeđenoj kulturi, sredini i naciji. Da li je Kiš imao više koristi ili štete od pripadnosti srpskoj književnosti, da li bi bolje prošao da je svoja dela pisao na mađarskom, hebrejskom, nemačkom ili francuskom jeziku, to je teško ustanoviti, ali činjenice dovoljno govore koliko je Kiš uspeo da ostane kosmopolita i u bukvalnom smislu svetski pisac iako ga jezik njegovih dela neraskidivo vezuje za srpsku literaturu i sredinu, gde često nije bilo razumevanja za stvaraoce svetskog formata, naročito za one pisce koji su teme i motive tražili i van, relativno uskog, prostora srpske kulture, tradicije i istorije.

U slučaju Danila Kiša, biti veliki pisac u srpskoj književnosti značilo je da stvaralaštvo bude zapaženije i cenjenije upravo van prostora srpskog jezika, pa iako su samim srpskim čitaocima bili bliži Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Antonije Isaković, Meša Selimović, Borislav Pekić, Dobrica Ćosić, ipak je Danilo Kiš do danas ostao najprevođeniji pisac srpskog jezika, a njegovu svetsku slavu potvrđuju i međunarodna priznanja: Grand aigle d`or de la ville de Nice (Francuska), Premio letterario Tevere (Italija), Preis des Literaturmagazins (Nemačka), Bruno Schulz Prize (SAD).

Položaj Danila Kiša u srpskoj kulturi najbolje ilustruju činjenice u vezi sa Ninovom nagradom 1972. za roman Peščanik: Danilo Kiš bio je tada najmlađi laureat ovog priznanja, ali je nekoliko godina docnije vratio nagradu, maltene bez obrazloženja, ali iz svima poznatih razloga, koji su se ticali Grobnice za Borisa Davidoviča, tada označene kao – plagijat.

Priznavši najpre da se radi o velikom piscu, književna kritika kao da se pokazala nedostojnom da tog istog pisca razume i prihvati do kraja.

Da je Grobnica za Borisa Davidoviča sama po sebi kuriozitet, govori i to što do danas nije ustanovljen njen žanr, pa se nekad tretira kao zbirka pripovedaka, nekad kao celovit roman, ali mnogo značajnije od toga jeste motiv njenog nastanka. Radeći na univerzitetu u Bordou i suočivši se sa studentima levičarima koji su idealizovali Sovjetski Savez, Danilo Kiš odlučuje da napiše „uzorne priče“ o ljudskim sudbinama i žrtvama izazvanim političkim obmanama pod maskom komunizma. Kiš je ovom knjigom izjednačio staljinizam sa nacizmom, pošto je, nakon tematike holokausta i nemačkih koncetrecionih logora u svojim prethodnim knjigama, sada na isti način progovorio i o sovjetskim gulazima, smatrajući to svojom književnom dužnošću.

Međutim, koliko god da je tema staljinizma u litaraturi bila tada aktuelna, kao da je ta aktuelnost još više potpirila raspravu, možda i najveću književnu raspravu u Evropi tokom XX veka, jer to što su nekoliko godina ranije bile objavljene knjige 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera i Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina upravo je i dalo zamaha pojedinim kritičarima da Kišovu knjigu iz 1976. označe kao plagijat Štajnerove, premda je na samom početku Grobnica za Borisa Davidoviča bila prihvaćena kao remek-delo, a pisac nagrađen Goranovom nagradom.

Kao što to često biva, u samoj polemici mnogo su više otkrili polemičari o sebi, naročito o negativnim stranama svog rada, nego što su naudili piscu kojeg su kritikovali. Osim što je odgovorio na napade Dragoljuba Golubovića u zagrebačkom časopisu Oko, Danilo Kiš se uglavnom držao po strani, a vremenom se cela rasprava pretvorila u megdan između Predraga Matvejevića i Dragana Jeremića, tada uticajnog književnog autoriteta, predsednika mnogih komisija i žirija, inače dobitnika Andrićeve nagrade, oko čega su se takođe javile kontroverze, pa je nakon svega Jeremić samo izgubio poverenje koje je do tada uživao u književnokritičkim krugovima. U polemici su figurirala i imena Branimira Šćepanovića, Miodraga Bulatovića, Velimira Viskovića, Nikole Miloševića, a Kiš se iznova oglasio tek 1978. polemičkom knjigom Čas anatomije, nakon čega je usledila i Golubovićeva tužba zbog navodne uvrede!

Ipak je Grobnica za Borisa Davidoviča još više potvrdila Kišov talenat i učvrstila njegovu poziciju u vrhu srpske literature, a u prilog tome govore i priznanja koja su u narednom periodu usledila: pored nagrade Željezare Sisak za Čas anatomije i Andrićeve nagrade za Enciklopediju mrtvih, štampaju se i Kišova sabrana dela u deset tomova, a izabran je i za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.

Danilo Kiš je, očigledno, svoja dela namenio generacijama koje dolaze i koje će tek moći da razumeju njegovu poruku, ulogu i misiju ne toliko u srpskoj koliko u svetskoj književnosti.

Zato nije čudno što se Kiš nedavno pojavio i kao književni junak koji – ubija vampire! Otkud uopšte takva ideja, čitaocima će biti jasno kad budu pročitali priču „Bašta, pepeo, vampiri“ Dejana Stojiljkovića, pa shvate da su vampiri uglavnom – književni kritičari! Moguće da je ovakvo poigravanje samo poslužilo Stojiljkoviću da udari šamar savremenim esejističkim cepidlakama i nipodaštavateljima, ali nije pogrešio što je u tu svrhu odabrao lik Danila Kiša.

Svojim stvaralaštvom, Kiš je zaista ubijao i suzbijao negativne društvene i ideološke pojave, udarajući prvenstveno na one za koje se mislilo da su davno iščezle, ali su se, kako se pokazalo, samo pritajile, tinjale, tražile plodno tlo i na kraju se povampirile (pogotovu je Kiš to tačno predvideo i do detalja opisao u eseju „O nacionalizmu“).

Danilo Kiš umro je 1989, pa je, na neki način, i svojom smrću zaokružio jedan kvalitetan period srpske književnosti kome je istinski pripadao i na najdostojniji način ga predstavljao u svetu, kako kod čitalaca stranih jezika, tako i među drugim književnicima koji su svojom erudicijom i kosmopolitizmom takođe pripadali univerzalnoj naciji pisaca, pritom se ne odričući kulture iz koje su potekli, nego naprotiv, uzdižući i jezik svoje književnosti do nivoa svetske literature.

Autor: Dušan Milijić

Fotografija je preuzeta sa ovog sajta.