Otkrij

Hatebreed u Beogradu - psihoterapija i sauna uz legende hardcore-a

Hatebreed u Beogradu - psihoterapija i sauna uz legende hardcore-a

foto: Aleksandar Bugarin

Skoro mi je izašao jedan video na Tiktoku, na kom je snimak sa neke hardcore svirke, šutka je u jeku, a preko piše „muškarci će sve uraditi osim da odu na terapiju”. Terapija je super, ali ipak treba nekad otići na koncert i izbaciti sve iz sebe. Ja sam svoju terapiju odradio na koncertu Hatebreed-a. 

Naravno, nije zamena za psihoterapiju. Pogotovo ne bih da širim defetizam u mesecu mentalnog zdravlja muškaraca. Tako da, obavezno na psihoterapiju, ali vredi otići na hardcore koncert, pogotovo kad imaš priliku da čuješ legende kao što su Hatebreed. Jer dobiješ spa centar i psihoterapiju u jednom.

U pravom smislu, metal bend

Iako nikad nisam osetio Dorćol Platz kao neki prostor za svirke, verovatno zbog milion događaja na kojima sam tamo bio, ali je ovaj put poslužio svrsi.

Pre veterana miksanja hardcore i osnovnog metal zvuka, imao sam priliku da čujem domaći metal bend Kvazar iz Beograda. Iskreno, lomio sam se da li da uopšte odem na predgrupu, ali hajde, treba ispoštovati.

I iskreno, bilo je solidno. Dosta dobro sviraju, uštimani su skoro perfektno, pevaju na srpskom što mi je baš kul. U pravom smislu, metal bend. Mešaju sve moguće podžanrove metala, pa tako imaju solaže trash benda, pa se malo zalomi i speed metal, pa čas pređu u death i tako u krug.

Ako imaš, ili planiraš da imaš decu, skroz je okej da im pustiš neku pesmu od Kvazara. Ako mu se svidi, onda mu puštaj dalje klasike metala. A još ako mu se neki deo konkretno svidi, ko zna, možda imaš malog trash metalca kod kuće, a da nisi ni znao, ili znala.

A onda je usledio haos. Ni bubnjar Hatebreed-a nije seo na stolicu kako treba, masa je već počela da skače na glavu. I to je sve što sam želeo od ovog koncerta. Lomljavu, šutke, stagediving uz bengere kao što su “I will be heard”, “Destroy everything”, ali i neke trake sa novog albuma kao što je “Kill count increase”.

U publici si mogao da vidiš sve žive. Nije bilo hardcore ili metal benda koji nije blejao barem na jednoj majici nekog u publici. A ko nije imao majicu, uglavnom je iskoristio priliku da pokaže svoje tetovaže preko grudi i leđa. Svi mokri, kao da smo u sauni. 

Na prvoj traci sam već upao u šutku. Na trećoj pesmi sam primio pesnicu direkt u nos. I samo sam počeo da se smejem. Peta traka, ja sam pokupio nekog pesnicom u glavu. Ko padne, dižemo ga odmah.

I to je to. 

Kontrolisano nasilje u kom je svako barem na sat vremena zaboravio sve svoje probeme, došao da iskulira, čuje bend koji voli i izbaci sve negativno iz sebe.

Ono što me posebno ispuni na svakom hardcore koncertu, osim publike u kojoj stvarno imaš osećaj da su ti svi prijatelji i da si dobrodošao, jesu govori članova benda između pesama.

Tako sam saznao da je gitarista imao tumor na mozgu, imao operaciju, odstranili mu tumor i par nedelja kasnije, vratio se na stejdž. I to je jednostavno poenta hardcore muzike. Izbaciš sve iz sebe sa ljudima koji te razumeju, zagrliš onog pored sebe nakon svake druge pesme, osetiš da si dobrodošao. Toliko sam bio mokar da sam morao da skinem majicu i zapakujem je u kesu od ručka, da ne bih zagadio ceo ranac.

 

Najnovije