Momo Kapor i sve definicije prestaju, jer nema potrebe, jer svaki glas njegovog imena i prezimena kazuje ponešto o njemu, čak, i više nego što treba. Tek knjige jedna su nova dimenzija – mali kosmos u vaskolikom kosmosu koji pravi još manje, a veće svjetove svih onih koji se prihvate Mominog teksta. Drukčije je nemoguće, jer on savršeno jednostavno kazuje priče svojih ludaka što švrljaju po Knez Mihajlovoj, lutaka što se smiješe sa izloga prolaznicima i onih studenata što imaju ambicije za snimanje filmčuga.
Foliranti
Strašna gerla. Kud se guraš, čoveče? Ostaće i za tebe: sit ćeš se nagledati... – kolokvijalni govor ne prestaje, tu je, uvijek prisutan kao da čitaocu ne da da se osjeti suviše bitnim zato što baš ovom knjigom otkriva neku bitnu istinu života. Ne otkriva! Zato Momini foliranti ne foliraju, pričaju običnim jezikom – jezikom ulice, pričaju o svakodnevnici i nedaćama studenata koje su nekako sve prisutne u životu svakog od nas, jer jedino tako uspijevaju da otkriju onu bitnu istinu života, koja je nekako tu pred nosom, ali baš što je tako očigledna biva zanemariva. Biće da jedino Foliranti su ti koji su se mogli boriti protiv automatizacije stvarnosti, zaista, uspijevali su da je pobijede svojim običnostima i možda je to jedini put bilo kada su, evo priznajem, moožda malo folirali.
O čemu to foliranti nisu folirali? Izlaskom Mime Laševske iz one nedostižne, staklom prekinute dimenzije – izloga, ona dolazi među običan svijet beogradskog studenjaka, obična da običnija ne može biti. Tako se bar njoj činilo, a možda i nije, možda je ona na sve to žmurila, dok je čitav studenjak u nju piljio i zasigurno znao da Mima dolazi iz zabranjene zone, staklom zagrađene, bez mogućnosti dodira, postojanjem samo pogleda. Znali su to i Ale i narator romana, znali su, pa su opet to prećutkivali pred njom, jer su bili više nego bilo ko drugi blizu joj, ostalo je sve postajalo zanemarivo. Ne treba doći do zabune, pa Mimu posmatrati kao nekakvu manipulatorku koja samo iskorišćava ljude. Ne, Mima nije folirala svoje prijatelje. Imala je želje da ponovo pređe sa one strane stakla, to više nije bio izlog manekenke koja je reklamirala namještaj, to je bilo filmsko platno - staklo u koje je mogla da posmatra čitava zemlja, a ne samo beogradski prolaznici. Baš zato nije folirala, jer je i prijatelje povukla na platno i zajedno sa njima u toj želji izgorjela. Filmska strast glavna tri junaka odvela ih je na različite krajeve da kažem svijeta, lagala bih, jer je nekog od njih odvela u smrt, nekog na ostrvo daleko od evropske civilizacije, a nekog opet vratila na te iste beogradske ulice, gdje je sve i počelo, da se svega prisjeća. Sve troje ostali su daleko jedno od drugog, daleko od filmskog platna, jer čini se na kraju da ih je ono razdvajalo, a filmske ulaznice opet isto tako povezivale u jedno, premda to jedno već odavno ne postoji fizički, a živi samo u mislima onog ludaka koji šeta beogradskim ulicama prisjećajući se svega.
Ja dalje da pišem, neću, jer mislim da sve nedoumice i ostatak romana može da ti dopriča Momo Kapor. Zna on to mnogo bolje nego ja, vjeruj mi na pisano slovo, neće te folirati
Autorka: Kristina Topić
Fotografija je preuzeta odavde.