Međunarodni praznik rada ili gdje ćeš za Prvi maj?

Postoji u našem mentalitetu izričita orjentisanost ka slavljima, proslavama, feštama - slave, svadbe, krštenja, ali i drugi običajni, pa i obredni praznici svi su iznikli iz naše tradicije i osjećanja kolektivnog jedinstva zajednice. Biće da se po toj analogiji proslavljaju i drugi praznici koji nemaju baš nikakve veze sa magijskom funkcijom plodnosti i obnavljanja svijeta, ali koji su, baš kao i praznici naše tradicije izgubili osnovnu nit sa prvobitnim značenjem. U taj isti kontekst se smiješta i Međunarodni praznik rada poznatiji u narodu još kao gdje ćeš za Prvi maj?

Rekonstrukcija događaja

Kroz istoriju su se dešavale brojne prevratničke pobune koje su bile uperene, uglavnom, protiv vladajuće, manjinske strane, a ona ostala većina je imala zahtjeve za koje se trebalo izboriti. Ti zahtjevi uglavnom počinju na ulici – otvorenom prostoru, gdje se nezadovoljstvo može najadekvatnije ispoljiti, tada dolaze uzvici, parole, ali i fizički obračuni. Dolazi li do ostvarenja zahtjeva?

Za obilježavanje Međunarodnog praznika rada određen je 1. maj u znak sjećanja na demonstracije u Čikagu 1886. godine, ali ne samo to, simbolika je mnogo značajnija, jer predstavlja svjetski dan radničke solidarnosti, pobune pojedinca protiv kolektiva, za kolektiv.

Koji su razlozi pobune? Veoma loši uslovi rada, bez socijalnog osiguranja, radno vijeme po 10, 12 sati dnevno, rad subotom i djelimično nedjeljom. Gdje smo danas? Ostali zaglavljeni u XIX vijeku? Ako se ide u korak sa tehnološkim razvojem, gdje je humanistička strana čovjeka? Ostala u humanizmu i renesansi ili je automatizacija progutala? Elem, pobunjeni su od poslodavaca zahtjevali 3 x 8 – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja. Radnici su postavili ultimatum, tražili su da se njihovi zahtejevi ispune do 1. maja 1886. godine – do toga nije došlo. Onda ništa drugo nije preostalo do nasilje i teror. Ogorčeni odlukama radnici su organizovano i spontano počeli da izlaze na ulice, štrajkovi su zahvatili gradove širom SAD – a, najveće demonstracije održane su u Čikagu gdje je izašlo čak 70.000 radnika. Proizvodnja je bila paralisana, a vladajuća klasa je shvatila da njenu moć i profit ugrožava ujedinjenje radnika. 

Naročito teško stanje je bilo u kompaniji Mek Kormik Harvester, gdje je više od polovine radnika stupilo u štrajk. Policija je odličila da ovu pobunu uguši nasiljem, tako što je napala  dežurne štrajkače u krugu kompanije, jedan od štrajkača je bio ubijen, a veći dio povrijeđen. Revolt radnika se samo još više povećao, nazadovanjem nije moglo biti napretka, jer otkad je smrt nedužnog bila napredak? Bila je katalizator za ubrzavanje događaja, kakav paradoks! Na čikaškom trgu Hejmarketu je održan miting radnika nezadovoljnih surovim reakcijama vlasti i policije. Naravno, u ovakvim situacijama uvijek će ostati nerazjašnjenih pitanja, potencijalnih odgovra i nedorečenosti. Jedna od nedoumica je, svakako, bila ko je taj dan bacio bombu među policiju? Identitet osobe nije nikada otkriven (mada se vjeruje da je to bio pripadnik policijskog reda – provokator), ali je policija (čitaj vlast) sada imala i te kakav povod da uzvrati mnogo jači udarac pobunjenima.

Ovo je bio i dobar razlog da se zaplaši pobunjeni narod, pa s toga zloupotreba smrti nikada nije bila bolje dočekana nego tada. Uprkos protestima širom svijeta ipak je uhapšeno osam osumnjičenih radnika, za koje se vjerovalo da su izvršili napada na policiju, od čega je veći dio njih ubijen smrtnom kaznom – vješanjem 11. novembra 1887. Američka delegacija koja je prisustvovala kongresu Socijalističke internacionale u Parizu 1889. predložila da 1. maj bude prihvaćen kao praznik rada. Ovim bi bila obilježena borba radničke klase i mučeništvo osmorice iz Čikaga. Od tada 1. maj postaje dan međunarodne radničke solidarnosti.

Pa dobro, možda i povod da se zapali koji roštilj i okrene koji ražanj. Avaj, ko je još pobjegao od svog mentaliteta?

Autorka: Kristina Topić

Fotografija je preuzeta sa ovog sajta.

28. Apr 2017.
Uredništvo
Poslednji tekstovi