Telesna dismorfija: Ogledalo iskrivljene stvarnosti
foto: Privatna arhiva
Skrolujem TikTok već dva sata – otkako sam se probudila. Ovo mi ranije nije bila jutarnja rutina, ili bar volim da verujem da nije. Već dobrih 35 minuta lažem sebe da ću ustati jer znam koliko mi se obaveza nagomilalo u poslednjih par dana. Ignorišem tu činjenicu i nastavljam da listam telefon, samo što sam sada prešla na Instagram. Gledam storije. Pet devojaka, minimum, je već podelilo pratiocima da su jutros započele dan sa treningom i zdravim obrokom. Na njihovim profilima je niz fotografija. Na svakom snimku slatko se smeškaju, pokazujući ravne zube, savršeno uvijenu kosu – kao iz reklama. Nos – ravan, onakav kakav bih želela da imam, a lice čisto, bez traga šminke (ili mi se bar tako čini). Imaju dugačke noge, kao prave manekenke, a telo poput onog čuvenog peščanog sata o kojem svi neprestano pričaju. Skoro da su proputovale ceo svet. Imaju vezu iz snova – zaključujem to po ogromnim buketima koje dobijaju svakog meseca. Studiraju na privatnim fakultetima, treniraju, a uz sve to stižu i da popiju fensi latte, sa savršeno nacrtanim srcem u peni sa drugaricama. A ja – jurim između obaveza. Neke od njih su samo godinu dana starije od mene. Kroz glavu mi prolazi misao: zašto to nisam ja?
Provodim još dobar deo dana zavirujući u tuđe živote, pitajući se gde sam ja u toj priči.
Ustajem i suočavam se sa svojim odrazom u ogledalu. Pogled mi klizi preko lica koje poznajem ceo život. Danas deluje strano. Obrazi koji su mi pre nekoliko godina bili simpatični, u svetu u kojem se ističu izoštrene linije lica i savršene proporcije, osećam se kao da moj oblik ne može da se poredi sa prelepim devojkama čije slike mi stalno izlaze. Nos mi izgleda šire nego što ga pamtim, kao da zauzima pola mog lica. Ni ostatak tela mi nije baš skladan: struk nije dovoljno uzak, a noge nisu dovoljno duge. Sebi pomalo izgledam debelo. Možda bih trebala da krenem u teretanu?
Telefon je u ruci, palim kameru i pritiskam dugme nekoliko puta da bih napravila slike. Zatičem se kako listam galeriju punu neuspelih slika. Nijedna nije dovoljno estetična da bi se uklopila u savršen svet koji mi Instagram predstavlja. Bubuljica koja mi je baš danas izašla na nosu ne prestaje da viri, čak i nakon nanošenja korektora. Odlučim da iskoristim Snapchat filter koji tvrdi da je „napravljen za moje lice”. I zaista, čini se da popravlja stvar, lice izgleda glađe, a moje nesigurnosti su manje vidljive. Sad je bolje. Ali to i dalje nije dovoljno. Posle gomile fotki, biram onu koja mi se donekle dopada, a onda kreće sređivanje: ispravljam osvetljenje, ublažavam senke, povećam kontrast. Ten kože činim malo tamnijim, oči krupnijima i izraženijima. Iphone je napokon dodao funkciju „Remove Subject” koja mi omogućava da uklonim luster sa slike koji nije dovoljno estetičan. Na kraju dodajem filtere. Kada sve ovo završim na ekranu vidim nekoga ko mi je poznat, ali to nisam ja. Objavljujem sliku i nervozno proveravam telefon svaki minut u iščekivanju obaveštenja da je neko lajkovao objavu. Nakon nekog vremena stižu lajkovi zbog kojih se osećam nagrađeno. Komentari kao što su „savršena si”, „najlepša” , „