foto: Anđela Pejdo
Na pešačenje dugačko oko 200 kilometara, za čiji prelazak je dnevno bilo neophodno između deset i četrnaest sati, 9. marta krenulo je oko 500 studenata iz Niša. U jakni, širokim trenerkama koje su kupljene za tu priliku i patikama, sa rancem u kom su se nalazili voda, lekovi, rezervna majica i čarape, na protest u Beograd pešaka je krenuo i student master studija Komunikologije na Filozofskom fakultet u Nišu Jovan Živković. On se sa pešačenja vratio pun utisaka i bez ijednog žulja na stopalima.
Još pre odlaska u Beograd, Jovan je očekivao da će to biti najveći protest i vrhunac onoga što naziva trećom etapom studentskih protesta. Kako on objašnjava, prvo su počeli protesti u većim, zatim u manjim mestima, dok je studentsko pešačenje treća etapa.
foto: Anđela Pejdo
„Ja sam sebe video tog dana, tog 15. u Beogradu, a kada se pojavila organizacija za šetnju, to sam video kao neku dodatnu avanturu i satisfakciju svega što radimo, jer kako su ljudi mogli da pešače do Niša, kako su pre toga do Kragujevca i do Novog Sada, jednostavno smatrao sam da ćemo mnogo jaku poruku da pošaljemo i samom šetnjom do Beograda”, kaže on.
Pre nego što je pošao na put, od studenata koji su pre toga već pešačili dobio je savete. „Itekako su mi značili, jer mislim da sam na taj način mnogo sačuvao svoje noge i generalno svoje zdravlje. Dobio sam savete kako da odmaram i kako da pazim na svoja stopala tokom pauza, šta da radim, koje vitamine da uzimam”, objašnjava Jovan.
Trasu od manastira Manasije do Beograda odredila je grupa za logistiku. Iz Niša su studenti 9. marta krenuli prevozom između 5.30 i 6.00 časova ujutru, a veče pre toga ostavili su torbe sa stvarima koje su kombiji prevozili do njihovog prenoćišta svakog dana. U Manasiju stu stigli između 8 i 8.30 časova, a nakon liturgije krenuli su u pešačenje.
Jovan osećaj opisuje kao jako interesantan. „Malo sam bio zabrinut kada smo krenuli, jer moj ranac je bio dosta teži, zaboravio sam neke stvari da spakujem u torbu i uopšte nisam razmišljao da ću sa tim rancem da šetam ceo naredni dan. Ali negde sam jedva i čekao sve to. Nisam sumnjao u sebe da ću izdržati”, priča ovaj student.
Prva stanica tog dana bila je Despotovac, gde su studenti imali pauzu, a Jovan se seća dočeka koji su im meštani organizovali. „Tu su nam građani priredili fenomenalan doček gde smo imali i 15 minuta tišine, brojna posluženja, ljudi su dolazili do nas i pozdravljali nas. Ispratili su nas pesmom Tamo daleko. Mogu da kažem, to su bile i prve emocije” priseća se Jovan, koji priča da je prvi dan bio naporan jer je bio i sam početak pešačenja. Narednih dana mu je, kako kaže, bilo lakše.
Atmosferu tokom pešačenja opisuje kao pozitivnu. Vreme je prolazilo u razgovoru, šali, smehu i pozdravljanju ljudi sa strane. Ipak, bilo je i perioda kada je atmosfera varirala. „Niko ne može, čak ni oni koji su skroz otvoreni i druželjubivi, baš niko ne može sve vreme da komunicira sa nekim. Svako od nas je imao periode kada se malo udaljio, utišao, pogotovo uveče, kada smo samo šetali, kada nismo prolazili nikuada, oko nas su bili pašnjaci, livade i slično”, napominje Jovan. Tada je, kako kaže, bilo ili zatišje ili puštanje muzike radi razonode.
Za ovo iskustvo kaže da je psihički zahtevno, a veruje da je kod svih postojao strah kako će izdržati toliku rutu. „Psihički, mogu da kažem, meni lično barem, je povremeno opterećenje kada sam toliko dugo okružen ljudima i mislim da je to bio slučaj i sa drugima, barem koliko sam mogao da primetim”, priseća se ovaj student i dodaje da je ipak postojala mogućnost da se onaj kome je to potrebno izoluje i udalji od drugih.
Svake večeri spavali su na drugoj lokaciji. Prvog dana su bili u Svijalncu, u hali gde su ih podelili na muški i ženski deo. Drugog dana u Smederevskoj Palanci bili su podeljeni po fakultetima na tri lokacije. U Požarevcu, Smederevu i Pančevu spavali su svi zajedno u sportskim halama, a u Beogradu je spavanje bilo na srodnim fakultetima, što je praksa koja je ostala nakon protesta u Nišu. Iako ga je u početku brinulo koliko će moći da se naspava, jer svi studenti imaju različite navike, Jovan kaže da je od umora spavao „kao beba”.
Na pešačenje je krenuo sa svojim prijateljima sa fakulteta, a njihova grupa brojala je šestoro studenata. „Mi smo se svi zajedno dogovarali oko šetnje, oko toga šta nam je potrebno. Pošlo je još ljudi koje znam i mi smo bili uglavnom zajedno”, kaže Jovan i dodaje da je, osim prijatelja sa kojima je inicijalno pošao, upoznao dosta novih ljudi, što takođe doprinosi njegovom iskustvu.
U okviru grupe su se dogovarali oko toga ko će poneti eksterne baterije za punjenje telefona, ali su svejedno to mogli da učine i u smeštajima kojima su bili. „Ono što znam, primetio sam kod sebe, a primetio sam i kod drugih, niko nije imao bojazan da ostavi telefon u nekoj drugoj prostoriji i da očekuje da ga možda neće zateći tu”, smatra Jovan.
Pored dogovora oko organizacije, unutar grupe su odlučili da organizuju posebne koordinatore za šetnju. „Na primer, jedna devojka je bila koordinator za svađu. Njeno je bilo da probudi vatru u ljudima. Imali smo koordinatora za mir u kući da kontroliše tu vatru. Imali smo koordinatora za plakanje koja bi se uvek prva rasplakala”, objašnjava on.
Od koordinatora imali su i koordinatorku za izbacivanje, iako niko nije bio izbačen u toku šetnje i koordinatora za švalerstvo. Jovan je nosio titulu koordinatora za nerviranje. „Moja je negde uloga bila tu da, kada svi budu previše pozitivni i nasmejani, ja ljudima mrdnem živac i raspalim vatricu na jedan malo drugačiji način”, ističe ovaj student.
Na svakom mestu gde je za studente bio organizovan doček, Jovan kaže da je osećaj bio fenomenalan. Sa meštanima su se grlili, pozdravljali i svi su zajedno plakali. Ono što je svakom dočeku zajedničko su emocije. „Osećaj je bio, ja mislim, možda i neponovljiv, jer ta emocija koja se oseti kada se mi približavamo mestu gde se doček organizuje, ljudi na koje nailazimo kada ulazimo u grad, na koje nailazimo dok prilazimo tim ljudima, to je sve više i više ljudi koji su sve glasniji, koji su sve srdačniji”, opisuje on.
Broj onih koji su pešačili tokom šetnje se povećavao. U Pančevu su se niški studenti spojili sa studentima koji su pešačili iz Vršca, kada su studenti organizovali i juriš jedni ka drugima, gde su se svi grlili i pozdravljali.
Na Pančevačkom mostu, na ulazu u Beograd kada se glavni grad prvi put video, pešaci su bili opijeni energijom i euforijom. „Skandiranje tada mislim da je bilo nikada jače, a nakon što smo ušli u Beograd i kada smo se približili mestu gde je bio doček, ja mislim da nama i sportisti mogu da pozavide na tom dočeku, jer mislim da u toku utakmice nije takva atmosfera kao što je bila tada u Beogradu”, priseća se Jovan.
Na dočeku u Beogradu studenti su krenuli u juriš. Trčali su i pozdravljali se sa ljudima, razgovarali i slikali se. Jovan je u Beogradu naišao čak i na poznanike koje nije očekivao da će tada sresti. „Mnogo su mi bila osećanja, ne mogu da nađem prave reči za tako nešto, jer pre toga nisam nešto tako osetio”, ističe on.
Iako se sportom ne bavi u kontinuitetu, ovaj student se sa putovanja vratio bez ijednog žulja. Ukoliko se ponovo organizuje pešačenje, verovatno će se odazvati, jer ovu šetnju doživljava kao fantastično iskustvo.
Razgovor vodila: Ganja Nikolić