foto izvor: ds89.artstation.com
Sve je isto samo njega nema... S tim da je sve isto u bukvalnom smislu – Srbija je zamrznuta u vremenu Jugoslavije kao jedan veliki Černobil. Imam utisak da su zaposleni u gigantima jugoslovenskih fabrika samo bacili mašine iz ruku u trenutku kad je Tito umro, i da su te mašine ostale netaknute do dana današnjeg.
Zaposleni na televizijama su napustili studije čim se raspala Jugoslavija i ostavili da se vrte iste serije, a političari su od tuge zaustavili bilo kakav progres i odlučili da se drže dobre stare prikrivene autokratije.
Pokušaji umetnosti
Muzičari već četvrtu deceniju ne uspevaju da naprave tako iconic pesme kakve su nastajale u Jugoslaviji. Generacije koje su rođene mnogo nakon raspada Jugoslavije vrlo dobro poznaju jugoslovensku muzičku i kinematografsku scenu. Koliko god bila popularna neka nova pesma, serija ili film, brzo se zaboravlja, i nema ni najmanju šansu da nam ostane pod kožom kao, na primer, Čolina Mađarica, Lepa Brena i Hajde da se volimo, ili Pogledaj dom svoj anđele od Riblje čorbe.
Pokušaj da se zabrani album “mrtva priroda”, 1982. Izvor: riblja-corba.com
A niz jugoslovenskih pesama i filmova koji su nam pod kožom je zabrinjavajuće dug. Ako se propagandom usadila ljubav prema ovoj bivšoj zemlji u naše pretke, kako je usađena u nas? Pokušavam da nađem razlog patriotizma novih genracija prema nepostojećoj zemlji u kojoj oni nikad nisu živeli. Razlozi su, zapravo, svuda oko nas.
Podela na rokere i narodnjake više nije važna – sa radija znamo Crvenu jabuku, Bijelo dugme, Plavi orkestar i Riblju čorbu, iz kafana Džeja, Tomu Zdravkovića, Lepu Brenu, a iz klubova znamo Tek je 12 sati i ostale dance hitove koje naše roditelje uglavnom asociraju na bombardovanje.
Čak i novokomponovana muzika nosi u sebi ideje Jugoslavije. Često u tekstovima čujemo pozive na zajedništvo tipa Ceo Balkan, a pesme su popularne u svim zemljama bivše SFRJ.
Nove generacije takođe padaju na leđa od Žikine dinastije i Tesne kože, a nije nam strano ni da se nadmećemo sa citiranjem replika iz filmova i serija. Ristka u seriji Srećni ljudi izgovara jednu od trenutno najcitiranijih replika: I spremačica i čistačica i domaćica i klozetarka...koju će još funkciju da mi dodele?
Replike često znamo i jer su postale obavezan deo mim kulture. Instagram je pun slika iz starih filmova kao podloga za pravljenje novih šala. Kreatori na društvenim mrežama često prave šalu preterivanjem u Jugonostalgiji ili stavljanjem u današnji kontekst.
Printskrin, Instagram stranica @rpnhma
Studentski protesti koji su trenutno aktuelni zbog pada nadstrešnice u Novom Sadu i korupcije u Srbiji su pravi ulični muzej filmskih replika koje se vrlo često viđaju na transparentima.
Printskrin, Instagram stranica @oblakodermagazin
Narativ bratstva i jedinstva idalje spontano dominira
Oči su nam more Jadransko, kose su nam klasje panonsko, setna nam je duša slovenska, ali mi nismo Jugosloveni. Mi smo Srbi, Hrvati, Bosanci, Makedonci, Crnogorci i Slovenci. Naše bake i deke su ujedinili i rekli im da su braća, a naše majke i očeve slali u rat jedne na druge.
Osim što vraćaju jugoslovensku kulturu kreativnim transparentima, studenti su na Balkan vratili još nešto – bratstvo i jedinstvo. Mlade generacije pokazuju da za jedinstvo nije potrebna politika i propaganda, već otvoreno srce i ljubav. Rođeni su tačno na vreme, u stvari – dovoljno kasno – da u njima nema mržnje prema komšijama koju su pokušali da usade njihovim roditeljima. Nema ni lažne sloge i naklonjenosti jednom kultu koja je usađena njihovim bakama i dekama. Današnji mladi nisu zbunjeni i ne pitaju se da li treba da se volimo ili mrzimo.
Više nemamo dva kanala na TV-u, više i ne gledamo TV. Imuni smo na stare mehanizme propagande, i jedino što nas može dovesti u zabludu je pogrešan algoritam na instagramu. Čak i tada ostajemo imuni jer nakon jedne indoktrinirajuće informacije, primimo još hiljadu drugih. Napredak tehnologije obezbedio je da više nijedan pokušaj propagande u političke svrhe ne uspe na ovim prostorima.
A mogli smo do Tokija, nos ko u Pinokija
Lagali nas tako svi do mile volje, al on lagao je najbolje. Iako smo moderniije generacije, trend autokrate na vlasti nije nestao. Izgleda da drugačije ne može da se vlada nama. Oskudne progresivne političke opcije, duboko zakržljao sistem i ukorenjena mreža mafije i političara mladima ne ostavlja mnogo opcija da se izvuku. Kako da u jednoj generaciji svi budu Titovi pioniri, a da njihova deca budu uživaoci demokratije?
Ova (lažna) demokratija nam nije donela ni blizu onoga što nam je dao drug Tito. Svi znamo da je u njegovo vreme moglo da se spava na klupi u parku. Znamo da je svaka firma imala svoje odmaralište za radnike na moru. Priča nam se da su fabrike zapošljavale desetine hiljada ljudi, da su ti ljudi radili u odličnim uslovima, imali obroke i da su im nuđeni stanovi. Preneto nam je da su sve fabrike bile državne, stabilne, i da su davale kvalitetan proizvod koji je trajao godinama. Mnogo duže nego ove kineske gluposti danas.
Mašinska industrija Niš, lokomotiva eksponat; foto: T.R., Južne vesti
A danas – fabrike zamrznute u nekom boljem vremenu, zajedno sa ljudima. Sve prelazi iz državnih, u ruke privatnika i stranaca. Sve je krenulo u sunovrat kada je samo jedan čovek umro. Progresu se otimamo jer ne liči, niti će ikad moći da bude kao u zlatno doba Jugoslavije.
Dobra umetnost živi večno, a loša politika brzo propada. Izgleda da se samo kod nas nefunkcionalne politike dižu iz pepela kao Feniksi. Ako je ljubav prema jugoslovenskoj kulturi sada generacijski prenosiva, vreme je da ljubav prema politici iskorenimo.
Autorka: Teodora Radojičić