foto: Kadrovi iz filmova
Cannes nije samo festival filma – on je ogledalo sveta. Od 1946. godine, ova francuska rivijera svake godine postaje epicentar savremenog filma, mesta gde se otkrivaju umetničke vizije koje kasnije oblikuju i filmsku industriju i publiku. Na 78. izdanju festivala, filmovi u trci za Zlatnu palmu pričaju priče koje su tihe, gromoglasne, zbunjene, bolne, ponekad i nežne – baš kao što često zna da bude i mladost.
Među filmovima koji su ove godine privukli pažnju, izdvojila sam nekoliko koji – da mogu da govore – verujem da bi imali nešto važno da kažu mojoj generaciji. Ovo nisu recenzije u klasičnom smislu, već pokušaj da „čuje’’ šta bi ti filmovi rekli. Njihove rečenice nećete pronaći u dijalogu, ali možda hoćete u sopstvenom doživljaju.
The Young Mother's Home
Šta bi film rekao mojoj generaciji:
„Vrediš i kada ne znaš šta radiš.’’
Film prati pet devojaka koje, iako su tinejdžerke, već postaju majke. Njihove priče se prepliću u prihvatilištu, mestu gde su sigurnost i briga retkost, ali i gde postoji šansa za novi početak.
Prelomni trenutak dolazi kada jedna od njih, potpuno skrhana osećajem krivice i izgubljenosti, uspe da izgovori ono što većina nas jedva priznaje – „ne znam šta radim, ali hoću da pokušam’’.
To je priča o ranjivosti koja se ne sakriva, već pretvara u snagu. U društvu koje od mladih traži da stalno znaju, planiraju i uspeju, ovaj film kaže: biti izgubljen ne znači biti manje vredan.
The History of Sound
Šta bi film rekao mojoj generaciji:
„Zabeleži svoje osećaje. Nekad je to jedini način da ne zaboraviš ko si.’’
Smešten u vreme Prvog svetskog rata, film prati dva mladića koji putuju Amerikom i snimaju glasove, pesme i priče običnih ljudi. Iako zvuči kao etnografska avantura, ovo je u stvari intimna priča o prijateljstvu, potiskivanim emocijama i ljubavi koju je tada bilo opasno izgovoriti.
U jednom trenutku, kada jedan od likova sluša snimak glasa koji je zabeležio danima ranije, shvata koliko su se stvari promenile – u svetu, u ljudima, u njemu samom. Zvuk postaje način da se uhvati vreme, da se sačuva emocija.
Ovaj film kaže: možda nismo uvek sigurni gde idemo, ali naši tragovi – pesma, dnevnik, poruka, snimak – mogu nas kasnije podsetiti ko smo bili i šta nam je bilo važno.
Eddington
Šta bi film rekao mojoj generaciji:
„Ako već moraš da pobegneš, beži ka sebi, ne od sebe.’’
Reditelj Ari Aster se ovde odmiče od horora i uranja u neku vrstu egzistencijalne tragikomedije. Glavni junak, vozač u nekom zabačenom američkom gradiću, nosi prošlost kao tiho breme i beži... ne zna se tačno od čega. Sve dok ne shvati da ne beži više od ljudi – već od sebe.
Prekretnica dolazi kada odluči da se suprotstavi lokalnom autoritetu – ne zato što mora, već zato što je umoran od bežanja.
Film kaže: bežanje nije rešenje, a iako se ne moraš odmah „naći’’, dovoljno je da se krene ka sebi.
Two Prosecutors
Šta bi film rekao mojoj generaciji:
„U sistemima koji ne funkcionišu, pobuna je znak zdravog razuma.’’
U središtu ove sudske drame je mladi tužilac koji pokušava da se bori protiv korupcije u pravosudnom sistemu svoje zemlje. Zvuči kao ozbiljan politički film, i jeste – ali u svom centru krije ličnu dilemu: koliko daleko si spreman da ideš za ono u šta veruješ?
Jedna od ključnih scena dešava se kada protagonistu otvoreno ucene – ako ne zaćuti, gubi sve. On ne ćuti.
Film kaže: u svetu u kom se često osećamo kao da naši glasovi ne znače ništa, integritet je najtiše, ali najmoćnije oružje.
All We Imagine as Light
Šta bi film rekao mojoj generaciji:
„Nada ne mora da bude velika. Samo da postoji.’’
U ovom nežnom filmu pratimo dve medicinske sestre iz Mumbaja koje žive daleko od porodica i sanjaju tihe snove. Radnja nije dramatična, nema velikih obrta, ali ima trenutaka koji se urežu – kao scena u kojoj lik, umoran od svega, sedi pored mora i samo ćuti.
Prekretnica dolazi ne kad nešto spektakularno desi, već kada odluče da uzmu dan za sebe.
Film kaže: tvoje želje su validne, čak i kada su male. Ponekad je dovoljno samo malo svetla da bi čovek nastavio dalje.
Zaključak
Ako bi filmovi iz Cannesa 2025 mogli da se okupe u jednoj prostoriji i obrate se mojoj generaciji, verujem da bi to bio mozaik nežnosti, bunta i tihe istrajnosti.
Jedan bi nas podsetio da ne moramo znati sve. Drugi bi nas pozvao da tragamo za smislom, čak i u šumu sveta. Treći bi rekao da je bežanje ponekad nužno, ali da nije kraj. Četvrti bi podigao glas, a peti bi samo upalio lampu u mračnoj sobi.
I možda je to sve što nam je zaista potrebno.
Autorka: Andrea Virag