foto: Canva
Do skoro nisam znala da u naselju u kome živim postoji jedan pešački prelaz. Negde na sredini Smederevskog puta, u pravcu Grocke, kada sa desne strane ostavite staru pumpu koja ne radi već desetak godina (ali uredno odoleva zubu vremena), smestio se prelaz za pešake. Za sve one koji Smederevskim putem prolaze autobusima koji počinju trocifrenim brojem, do pre dve nedelje, taj prelaz nije bio primetan. Ne sećam se da sam ikada videla nekog da tu prolazi ili da je vozač autobusa baš na tom prelazu usporio kako bi nekog zalutalog građanina pustio da bezbedno pređe ulicu. Tog dana kada sam se sa Voždovca uputila kući, spremna na dugo putovanje u svoje naselje, pešački prelaz za koji većina prisutnih, u trista dvojci bez klime, nije znala, bio je blokiran. Ljudi su naizmenično prelazili pešački prelaz, a na vozaču je jedino bilo da otvori vrata autobusa i pusti nas da se ili pridružimo ili nastavimo tamo gde smo se uputili. Pešački prelaz pun koraka. Ljudi koračaju zajedno, dele poglede podrške, i proture u prolazu po koju reč. Prelazim i ja. Na trenutak osećam da sve te ljude poznajem, delimo nešto zajedničko, vrednosno, ispravno. Prelazak ne traje dugo, dolazi policijska patrola i ljudi se razilaze. Nastavljam da koračam ka svojoj ulici, ali uspevam da čujem stariju gospođu koja dobacuje – lako je vama, vi ste mladi. Njena rečenica me podsetila na pesmu koju smo svi barem jednom čuli - sve je lako kad si mlad i pomislih – ne, nije.
Biti mlad u ovoj zemlji, je sve, samo ne lako. Razmišljam koliko je moja generacija preturila protesta preko glave, samo u poslednjih deset godina. Koliko puta do sad smo hodali ulicama tražeći da nas institucije čuju, da se naši glasovi prebroje, da se sistemske greške isprave, odgovorni nađu. Ponekad mi se čini da ti talasi borbe koju mladi ljudi ove zemlje nose na svojim leđima nikad ne jenjavaju. Imam utisak da se stalno vrtimo u krug i vičemo nepravda, a ne čuju nas. Onda kada nas čuju, kažu nam da smo nezahvalni, prebrojavaju nas tačkastim softverima, privode, ispituju, dok oni odgovorni uživaju u slobodi. Jedan prijatelj mi je rekao da živimo selektivnu slobodu. Ona nam se dodeljuje onako, prema osećaju, ličnom nahođenju. Nekad nam se i ne dodeli, pa se za nju borimo, oni koji nam je daju, u isto vreme je i otimaju, silom i moći koju imaju na raspolaganju. Mi, s druge strane, na raspolaganju imamo samo svoju mladost, upornost, hrabrost, snagu, ali i one nisu nepresušne.
Nije lako biti mlad u zemlji gde postoji Ministarstvo za turizam i omladinu, u kojoj je korupcija zašla u svaki kutak ovog društva i u kojoj je pravo na slobodno okupljanje pravo na to da budeš uhapšen i pretučen. Ko u ovoj zemlji uopšte brine o nama, o mladima? Ko prepoznaje naše potrebe, ko ulaže u ono što nam je neophodno kako bi naša mladost bila bolja od mladosti naših roditelja? Niko, osim nas samih. Borimo se protiv nepravde onda kada ujedinjeni stojimo na Slaviji i u 16 minuta tišine osetimo najveću pripadnost ovoj zemlji, gradu i naselju u kome živimo. U svakom razmenjenom pogledu, zagrljaju, osmehu, znamo da nismo sami i znamo da se oslanjamo jedni na druge. Ništa nije lako kad si mlad i kada ne znaš da li su svi tvoji prijatelji živi i zdravi nakon protesta, nije lako ni kada ne znaš da li će te neko napasti ispred fakulteta, targetirati te na radnom mestu ili ti pisati kaznu zbog prelaska pešačkog prelaza.
Situacija u kojoj se nalazimo ostavlja pečate na svima nama. Plašimo se, strepimo, razmišljamo, brinemo. Velike su to borbe, ali su i velike stvari za koje se borimo zajedno, bez podela, povezani osećajem jedinstva i nadom da možemo da istrajemo, na svakom pešačkom prelazu, na svakoj raskrsnici i ispred svakog fakulteta.
Ipak, ponekad pomislim da bih volela da nam je ova mladost bar malo nežnija, a onda se setim Mikinih stihova:
Moja revolucija je kad se ne bojim,
Kad kažem šta mislim,
A ne šta mi nameću.
Moja revolucija je kad razumem,
Kad oprostim,
Kad zaboravim.
Kad pogledam,
Kad se nasmejem,
Kad volim.
Kad kažem: čovek,
A mislim: čudo.
Autorka: Miljana Jovanović