foto: Canva
Teško je reći gde počinje moja priča o anksioznosti. Neki bi se složili da je to sa mojom porodicom.
Međutim, možda pitanje nije toliko u poreklu, koliko u prelaženju određenih granica. Na primer, kada shvatite da više ne možete da se posvađate sa devojkom bez poduže kontemplacije o raskidu, ili kada se jedno pivo pretvori u višenedeljni sport bez drugih takmičara. Ovakvih primera je, naravno, mnogo. Da li biste se iznenadili kada bih vam rekao da je umesto socijalizacije na poslu za vreme ručka mnogo lakše ne poneti ručak uopšte i tih pola sata provesti negde napolju, daleko od sveta, dok po ustima razvlačite suvo testo iz ko zna kakvih pekara?
Sećam se da sam kao mali pokušavao da naučim napamet ono što bi mi roditelji rekli ako bih, ne daj bože, morao u radnju. I ne samo to. Pre nego što bih se uopšte bilo gde zaputio, prvo bih razmotrio svaki mogući scenario, za koji bih unapred pripremao odgovore, kako me ne bi uhvatili nespremnog. Doduše, najviše sam mrzeo prodavnice sa alatom, jer mi se činilo da su u njima mogućnosti beskrajne. Kao posledica toga, usledilo bi tiho razočarenje mog oca po svakom mom povratku.
Mark Tven je rekao da se ,,ništa ne može odupreti napadu smeha”, pa ni anksiozan čovek. Kojom god ga merom premerite, pronaći ćete sličan obrazac. Jedan primer beleži:
,,Bio sam u poseti prijateljima iz Montreala, i kada sam odlazio, na aerodromu sam prišao jednom od onih check-in pultova. Moram odmah da kažem da je moj francuski prilično dobar, ali ne i tečan. Oko mene su svi pričali na njemu, a moj anksiozni um mi je govorio: ’Nećeš se dopasti ovim ljudima ako saznaju da ne govoriš francuski’. Ništa lakše, pomislio sam. Elem, eto ti mene kako stojim za pultom misleći da ću se izvući sa odgovaranjem na jednostavna pitanja en francais. Naravno, nisam bio u pravu. Ubrzo sam počeo da paničim i za tren oka sam zaboravio sav francuski koji sam znao. Osećao sam se bedno i posramljeno kada sam morao da zamolim radnika aviokompanije da mi pomogne da otkažem sve i ponovo odradim na engleskom.”
Pogledam li bolje, ne postoji ništa što bih video u svojoj strepnji. Bilo da je reč o alkoholu, razvodu mojih roditelja, ćutanju, cigarama ili sredini. Možda je to i više nego dovoljan razlog da se napiše tekst o svemu ovome. Ili nekoliko njih.
S tom mišlju na umu, kapiram da je pravo vreme da počnem. Ovo je taj pokušaj.
Autor: Stefan Čizmić