Shodno važećim standardima modernih korporacija i njihovih zaposlenih, reč ,,kanc” ustalila se kao posebno aluzivna, prepuna sugestivnog značenja, iako lako misleća u svojoj suštini. U njoj je moguće pronaći odgovor na svako pitanje u vezi sa vašim potencijalnim zaposlenjem ili ako ste uigran igrač (nešto poput mene) razlog više da zamrzite svoj posao. Tamo gde prestaje prostor nužnosti po Marksu, kanc ograničava teško stečenu misao slobode.
Ali krenimo redom.
Moje iskustvo nije ništa drugačije od svih onih koji su se sticajem volšebnih okolnosti obučavali za ovakav posao. Dobijete nedelju, u najboljem slučaju dve za obuku i voala, odjednom ste spremni da gađate targete. Već ste se upoznali i sa kolegama koje sede do vas, možda ste i prozborili koju. Open space vas je toplo prigrlio. Kažete sebi – dobro je.
Prva reakcija koju sam imao na odsustvo komunikacije među zaposlenima bila je odgovor jednog tipičnog introverta na novonastalu situaciju. Istog trenutka sam pomislio kako mogu sve vreme da slušam muziku, što i nije naročito loše. Uđem ujutru, poželim svima dobro jutro, a onda se i sam izgubim pod slušalicama, podučen primerom većine.
Ne znam kada sam i zbog čega počeo da osećam nepodnošljiv pritisak na poslu. Jednog dana je jednostavno bio tu. Umesto kafom na stolu, započeo bih svoj radni dan uz paniku. Sam posao nije bio posebno težak ni zahtevan. Užasavao me je otvoren prostor, ispunjen čudnom otuđenošću.
Umesto toplih reči, ujutru bih kao odgovor na izgovoreni pozdrav dobio jedva primetno ,,dobro jutro”. Nekad čak ni to. Onda bih brže-bolje pristupio postizanju dnevnog cilja, koji se kasnije obračunavao na mesečnom nivou. Svakog meseca targeti bi značajno skočili u odnosu na prethodni mesec dok ste na probnom radu. Možete napraviti manje greške i one veće. Sve se beleži čak i nakon što vam produže ugovor.
Mislim da je mom osećanju doprinelo i to što sam prvog dana dobio mesto koje je fizički udaljeno od mog tima. Kakva integracija u isti, mislio sam. Nakon pola godine i više, shvatio sam da pojedinim kolegama još uvek ne znam ni ime. Ali to nije važno jer sam i dalje bio neprimetan. Nije mi delovalo da ćemo zajedno sedeti na pauzi za ručak i slično.
Kada sam dobio opomenu da sam previše izolovan, zapitao sam se da li je možda do mene. Sigurno jeste, budući da to nije bio prvi put da mi ljudi spočitavaju tako nešto.
Neko bi mi savetovao da nađem drugi posao. Međutim, evo jednog zanimljivog aspekta o kome sam u poslednje vreme dosta razmišljao. Kada prođete obuku u nekoj od ovakvih firmi, neretko postanete ,,interno” stručni, što je sasvim razumljivo. Ipak, kada se u nekom trenutku odvažite da tražite novi posao, odjednom shvatite da, osim u pogledu iskustva, korporacijski posao vam nije mnogo doneo. Na primer, obučeni ste za softver koji je internalizovan, ili znate da radite samo ono što vam je pokazano. U tom smislu, nemate ništa opipljivo da ponudite. Stoga nije nerealno da ponovo završite na sličnom poslu.
Pa dobro, bolje je nego kada nisam uopšte imao posao (hehe).
Ako ništa, uvek mi preostaje da u svojoj veseloj malodušnosti odbrojavam dane do sledeće plate i da kada čujem reč ,,kanc” predočim sebi zaista slikovit mentalni error.
Autor: Stefan Čizmić