foto: Nenad Barbul
Postoje trenuci kada tišina postaje preteška, a osećaj usamljenosti nepodnošljiv. Ipak, nijedna osoba ne bi trebalo da se nosi sa tim teretom sama. Međunarodni dan borbe protiv suicida podseća nas da je razgovor prvi korak ka izlečenju, da su podrška i razumevanje najjači lekovi protiv tame i da svako zaslužuje priliku za novi početak. Ovo je dan kada učimo da pažljivije slušamo, da budemo tu jedni za druge i da pokažemo da svaka priča, ma koliko teška bila, vredi da se čuje i nastavi.
U cilju da se svačiji glas čuje, da se u trenucima poteškoća i posrnuća pronađu odgovori na pitanja, nastala je inicijativa i grupa „Za tebe #VažnoJe“. Posle skoro sedam godina, ova grupa na Fejsbuku profilisala se kao jedan siguran prostor za razmenu iskustava, podršku i povezivanje ljudi kojima je tema mentalnog zdravlja važna. U isto vreme, grupa služi i za razbijanje predrasuda i stigme, i da se na taj način pokaže da niko nije sam u svojim osećanjima i da je sasvim u redu potražiti pomoć. O grupi i važnom danu razgovarali smo sa novinarkom i kreatorkom inicijative i istoimene grupe „Za tebe #VažnoJe“ An Mari Ćurčić.
Mingl: Inicijativa “Za tebe #VažnoJe” pokrenuta je decembra 2018. godine. Danas grupa na Fejsbuku ima preko 24.000 članova koji makar jednom dnevno u grupi podele probleme sa kojima se suočavaju. Od decembra te godine do danas – kako vidite napredak grupe i značaj iste?
Ćurčić: Najveću vrednost grupe, to zaista moram da istaknem, čine njeni članovi - bezrezervna podrška koju pružaju jedni drugima, reči ohrabrenja, deljenje sopstvenih priča, korisnih informacija, resursa je nešto od neprocenjive vrednosti. Malo je reći da smo im, kao admin tim, beskrajno zahvalni što u grupi neguju zajedništvo i osećaj pripadnosti - upravo je ta podržavajuća zajednica ono što često nedostaje onima koji se bore sa psihološkim poteškoćama.
Mingl: Kada se govori o samoubistvu, često postoje brojne predrasude. Šta su neke od najvećih zabluda koje biste voleli da ljudi prestanu da veruju?
Ćurčić: Jedna od najvećih zabluda je da o samoubistvu ne treba govoriti jer to „može nekoga da navede na tu ideju“. Istina je potpuno suprotna — razgovor otvara prostor da osoba obradi svoja teška osećanja i smanji tenziju. Pružajući joj taj prostor, zapravo stavljamo do znanja da nam je stalo do nje i da zaista želimo da pomognemo. Ujedno, velika je zabluda da osobe koje govore o samoubistvu to rade „samo da bi privukle pažnju“. U velikom broju slučajeva je to vapaj za podrškom. Nabrojala sam samo neke, pa bih iskoristila priliku da podsetim da zaista ima pouzdanih izvora gde se možemo informisati na tu kompleksnu javno-zdravstvenu temu, a koji su nam bukvalno „na klik“. Među takvim resursima su npr. sajt Svetske zdravstvene organizacije ili Centra Srce iz Novog Sada, nevladine volonterske organizacije koja se više od tri decenije bavi pružanjem emotivne podrške osobama u krizi i prevencijom suicida.
Mingl: Kako danas, iz Vašeg ugla, izgleda borba za mentalno zdravlje u društvu? Da li primećujete neke pomake nabolje – u društvu, u medijima i na društvenim mrežama?
Ćurčić: Nesumnjivo da je od pandemije korona virusa, tema zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja daleko vidljivija. Problem je što to ne prate i preko potrebne sistemske promene - postojeći sistemi podrške u zajednici ni izdaleka ne pokrivaju potrebe, jer ih mahom pružaju organizacije civilnog društva i udruženja građana čiji su kapaciteti vrlo ograničeni. Kada je sistem u pitanju, podsetiću da Srbija, sa 6,6 miliona stanovnika ima svega 5 centara za mentalno zdravlje, da su u domovima zdravlja zaposlena svega 123 psihologa i da ne nabrajam dalje. Ako tome dodate činjenicu da se od majskih masovnih ubistava 2023., preko prošlogodišnjeg rušenja nadstrešnice u Novom Sadu, društvo nalazi u permanentnoj krizi koja i te kako utiče na mentalno zdravlje građana (o tome svedoče i nedavni apeli Društva psihologa Srbije i otvoreno pismo više od hiljadu stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja), a da, s druge strane, zdravstvene vlasti ne čine ništa kako bi odgovorile rastućim potrebama za psihološkom podrškom u zajednici, onda vam je jasno gde se nalazimo. Da stvari budu gore, sledeće godine ističe još jedan strateški dokument - Program o zaštiti mentalnog zdravlja za period 2019.-2026. - koji je, kao i prethodna dva, mahom ostao mrtvo slovo na papiru. Nadležno ministarstvo nije našlo za shodno ni da tri godine od isteka pratećeg Akcionog plana usvoji novi što je, najblaže rečeno, poražavajuće. Jedina svetla tačka, i to zahvaljujući pojedincima unutar sistema, odnosno institucija, jeste projekat Instituta za mentalno zdravlje zahvaljujući kojem je, prošle godine, u Beogradu otvoren Centar za mlade CEZAM. Nadam se da će donosioci odluka biti u stanju da uvide važnost ovog centra i obezbediti mu održivost.
Mingl: Koliko zapravo mediji utiču na to kako doživljavamo priče o samoubistvu? Šta je ono što bi svaki novinar/ka trebalo da zna kada izveštava o ovakvim temama?
Ćurčić: Mediji imaju ogroman uticaj, a samim tim i ogromnu odgovornost. Nažalost, u Srbiji je tabloidno, senzacionalističko izveštavanje i na ovako osetljivu temu gotovo redovna praksa (čast izuzecima kojih je veoma malo), iako su i medijski zakoni, i Kodeks novinara kristalno jasni. No, kao i u gotovo svim sferama, kršenje zakona nažalost ne znači i snošenje odgovornosti. Vrlo je važno da novinari budi svesni da neprofesionalnim, senzacionalističkim izveštavanjem na temu suicida ugrožavaju ne samo živote aktera tragičnih događaja, odnosno članova njihovih porodica, već i daleko širu zajednicu. Tu pre svega mislim na tzv „Verterov efekat“, kada nakon senzacionalističkog izveštavanja u kojima se iznose detalji suicida, raste broj pokušaja samoubistva. Odgovornim izveštavanjem, u skladu sa smernicama stručnjaka, mediji mogu biti ključni saveznici u prevenciji suicida. A smernice su vrlo jednostavne - ne objavljivati detalje metoda, isticati gde ljudi mogu potražiti pomoć i uvek naglašavati da je prevencija moguća. Uz to, neka se uvek zapitaju da li bi i kako izveštavali da je reč o nekom ko im je blizak.
Mingl: Kada neko u našem okruženju prolazi kroz težak period, često ne znamo kako da priđemo. Šta je to što bi svako od nas mogao da kaže ili uradi — a da zaista pomogne?
Ćurčić: Mislim da je najvažnije da pokažemo da smo zaista iskreni kad kažemo da smo tu, da zaista želimo da ih saslušamo. Nisu tu potrebne neke velike reči ,može biti sasvim dovoljno da npr. kažemo: „Vidim da ti je teško, tu sam ako želiš da razgovaramo“ ili „Nisi sam/a u ovome“. Ne treba nuditi instant rešenja, već biti spreman da slušamo i, po potrebi, ohrabrimo osobu da potraži stručnu pomoć.
Mingl: Kako kao zajednica možemo bolje da reagujemo – u školama, na radnim mestima, među prijateljima – da bismo zaista pokazali da je važno kako se neko oseća?
Ćurčić: Mislim da je pre svega važno da združenim snagama rušimo predrasude i stigmu, da shvatimo da mentalno zdravlje nije nešto apstraktno, odvojeno od nas, već podjednako važan aspekt našeg bića baš kao i fizičko zdravlje. Da bi do toga došlo, potrebna je edukacija, koja je ključ efikasne prevencije. Kao zajednica zaista možemo mnogo toga učiniti — od toga da škole imaju obučene psihologe i programe prevencije, do toga da se na radnim mestima otvori prostor za razgovor o mentalnom zdravlju. U prijateljskim i porodičnim krugovima, važno je da negujemo kulturu u kojoj je u redu reći: „Nisam dobro“. Osnovna promena bila bi da prestanemo da se stidimo kada nismo ok i guramo probleme pod tepih.
Mingl: Postoje li neki konkretni znaci upozorenja koje ljudi često previde, a koji mogu ukazivati da je nekome potrebna pomoć?
Ćurčić: Znaci koje ljudi često previde uključuju povlačenje iz društva, gubitak interesovanja za stvari koje su nekada bile važne, izražavanje beznađa („nema smisla“, „svima bi bilo lakše bez mene“), nagle promene raspoloženja ili rizično ponašanje. Svima koji su zainteresovani za ovu temu bih još jednom preporučila da se informišu na sajtu Centra Srce www.centarsrce.org.
Mingl: Da li mislite da država i institucije rade dovoljno po pitanju prevencije suicida? Šta biste voleli da vidite kao naredni korak?
Ćurčić: Usvajanjem novih strategija, pa i one o prevenciji suicida koju nikada nismo ni imali, ne znači ništa bez jasno obezbeđenih resursa, kontinuirane obuke na svim nivoima, jačanja i širenja mreže psihološke podrške u zajednici putem besplatnih savetovališta i linija pomoći, a u saradnji sa proverenim i kredibilnim OCD/udruženjima građana koji se bave pružanjem psihološke podrške.
Mingl: Kako izgleda Vaš rad „iza kulisa“ — da li je emocionalno teško baviti se ovom temom svakodnevno i kako Vi brinete o svom mentalnom zdravlju?
Ćurčić: Baviti se ovom temom nije lako, emotivno je zahtevno i često bolno. Međutim, istovremeno donosi i osećaj smisla — znati da ste nekome pomogli beskrajno znači, a sva ta dobrota, sva ta empatija u grupi zaista je lekovita i vida i neke moje rane. Lično, trudim se da vodim računa o svom mentalnom zdravlju tako što pre svega delim teret sa ljudima od poverenja - osim mojih bližnjih, ogroman oslonac imam u našem admin timu koji čine sjajne volonterke - Katarina Subašić, Olivera Milošević Plešinac, Anesa Vilić, Milica Ličina i Anja Špegar. Uz to, u poslednje vreme slikam, praktikujem odmor i, kada je potrebno, i sama potražim stručnu podršku.
Mingl: Ako biste mogli da pošaljete jednu poruku onima koji se trenutno osećaju kao da ne vide izlaz — šta biste im rekli?
Ćurčić: Rekla bih: Voljen/a si. Dragocen/a si. Nisi sam/a. Nema tog bola, te tmine u duši koju s nekim ne možeš podeliti. Možda ti se sada čini da nema izlaza, ali postoje ljudi koji žele i mogu da ti pomognu. Tvoj život ima smisla. Molim te, potraži podršku. Tu sam da ti u tome pomognem. Grlim te jako.
Razgovor vodio: Aleksandar Đokić