foto: David Tadić
U osvrtima na alternativnu muzičku scenu sveta (ne mislim na kakofoniju world music-a), postoji toliko mikrokosmosa u kojima muzičari zauzimaju pijedastale na 4 sata jednog vikenda, tek taman da zaborave da u ponedeljak ujutru moraju da trče na posao. Srbija, za divno čudo, nije izuzetak i isto tako ima svoje (anti) heroje koji služe za razonodu. Kakvo društvo, takva i razonoda.
Retki su bljesci lepote u albumima već sada mitskog Blok auta (Block Out), a i čak kada su tu, mogu u sebi da kriju subverzniji mrak. Prevarite se pa pustite razlaganja U krtogu, samo da vas dočeka srcecepajuća gorka istina o neminovnosti odrastanja ili Majdan, kolosalnu, stenovitu rupu u sred ničega, sa još gorim osećajem neizbežne nemoći. Ponavljam, kakvo društvo, takva i razonoda.
Blok aut je odavno postao trofej u sobama gubitnika i hroničara svake dekadencije ovog društva. Vranjković, sa druge strane, nastavlja da piše nove dijagnoze, s verom da se sve ovo možda dešava još nekome. Koncert u Botaničkoj bašti osmišljen je kao mogućnost za njega da skine prašinu sa plastike CD-a Zaovdeilizaponeti (2001) i pokaže sebi da se još uvek seća svih tih pesama. Dobro, ovo bi bila nekakva romantičarska verzija. Istina pre leži u tome da je pre par godina gradska inspekcija merila buku na istom mestu, na istom koncertu, te su odmahujućim neodobravanjem doveli do potpunog gašenja razglasa benda, tako da je ostala samo polu-akustična varijanta. Taj slučajan sudar muzičara i države doveo je do najnežnije tradicije, jer je otvoren prostor za pesme koje su retko kada nalazile svoje mesto u setlistama. A realno, kako uglaviti Bar na kratko između Fotelje ili Raskoraka, da ne govorim o mračnijim i težim stvarima.
Svaki koncert Vranjkovića obeležen je šarolikim binskim osvetljenjem, ovoga puta sa centriranim svetlećim kvadratom. Najveći deo prostora zauzimaju kablovi, zvučnici, mikrofoni, pedale i sva propratna oprema, te u toj gužvi grlo štipa dodatno magla iz dimne mašine. Klaustrofobiju prostora dodatno popunjava gost na pesmi Kada tuga pobedi bes. Ovu smo izveli pre neke dve godine, ne, ne, pre dve i sedamsto, tri i dvesta, haha… dobro. To blago poražavajuće, ironično i nadasve smešno “dobro” najavljuje gosta, Dragutina Gutu Jovanovića, koji dopunjava šestominutne vrteške i razlaganja. Nakon nje se ređaju isključivo pesme koje je Vranjković radio bez Blok auta, poput dugih, raskošnih kompozicija sa Veronautike ili ušuškanih, kućna-varijanta pesama sa Zaovdeilizaponeti. Ceo koncert deluje kao nekakav roštilj, piknik, uranak u jako velikom dvorištu tvog komšije, Beograda, na koji su svi maltene pozvani, pod uslovom da ugase blic prilikom fotografisanja (samo guglajte Vranjković i blic, ima cela interna fora oko toga koju ne mogu da objasnim ovde).
U jednom trenutku sam se potpuno isključio iz svega, na travi uz svetla, decu koja rade zvezde i stavove na šakama i pse koji trče oko mene gledao u Staklenac, obećavajući posetu prvom slobodnom prilikom. Mentalno tefterenje datuma i razmišljanje o enormnoj količini biodiverziteta o kojoj ja nemam blage veze prekidaju reči, nećete verovati, o vodi. “Kako je samo toplo u plićaku. Svi se smeju...i pišaju. Pozdrav iz Beograda. Jedan veliki, veliki… pozdrav, iz Beograda”, prva Vranjković-esque pesma na albumu Blok auta, Leto na Adi. Ko zna koliko godina ova pesma nije izlazila na zvučnike u Beogradu, simbolično pozdravljajući okupljene i leto što odlazi. Pravi, nebrušeni dijament koji nagoveštava u kakav će se dragulj kasnija izdanja benda pretvoriti.
Nizale su mnoge pesme koje nećete čuti tako često, stopljene u lišće i rastinje, a moj lični favorit među njima jeste jednostavna, kratkotrajna i ubitačna Sekira. Mnoge od tih pesama iz starijih dana obiluju uvrnutim tekstom o hvatanju u koštac sa realnošću devedesetih. Nikola Vranjković je u tom smislu prorok naših (ne)vremena. Iskreno se nadam da će skorije, konačno, pogrešiti u prognozi.
Obično posle ovakvih koncerta odem kući, iscrpljen kao posle celog dana na vodi. Polu-akustična, tiša varijanta već dovoljno hipnotizirajućih pesama zaista služi kao uspavanka za ceo kvart, sudeći po mirno uspavanoj deci na ramenima njihovih roditelja. Ova čudna sinergija plafonirane tišine gradskog nadzora i pulsiranje svih delova puzle zvane Nikola Vranjković pratilo me celo veče u nastavku, na kućnoj žurci. Negde kasno uveče, kad Beograd spava, shvatio sam koliko dugo nisam bio na pecanju i da bi bilo lepo uhvatiti ovo razlivanje neba po Dunavu možda još jedanput ove godine; dođi na Dunav da me tražiš, negde mora da me izbaci.
Autor: David Tadić