foto: Aleksandar Đokić / Mingl
U samom centru Niša, dok prolaznici i prolaznice žure ka svojim obavezama, uvek je tu — nasmejana žena u invalidskim kolicima, pored svoje „Banke dobročinstva“ i male kutije sa natpisom „Prilog“. To je Marina Adamović, humanitarka koju mnoge Nišlije i Nišlijke znaju. Iako se godinama sama bori sa multipla sklerozom i neretko nailazi na arhitektonske i društvene barijere, svakog radnog jutra izlazi na ulicu da bi pomogla drugima. Njena priča je više od lične borbe — ona je ogledalo sistema u kojem građani i građanke, umesto institucija, postaju glavna „banka dobročinstva“.
Marina već više od 10 godina sakuplja novac za bolesnu decu, u svakodnevnici koju gradi u teškim okolnostima. Gradskim trotoarima se teško kreće, a često nailazi i na stepenice i nepristupačne prelaze, međutim, to je ne sprečava da iznova zauzme svoje mesto u srcu Niša. Zbog bolesti se otežano kreće, ali uprkos tome, Marina ne bira sigurnost svog doma. Ona bira ulicu – jer zna da će baš tamo naići na one koji mogu da pomognu.
Marina na svoje mesto dolazi rano ujutru i ostaje dokle god ima snage, najčešće do pola tri popodne. Ljudi joj prilaze, ubacuju novac u „Banci dobročistva“, neki zastanu da popričaju, da pitaju za koga se skuplja i kako mogu još da pomognu. Njena prisutnost podseća prolaznike da empatija nije samo reč, već svakodnevni čin.
Iako je sama pravnica po struci, Marina za Mingl ističe da nikada nije našla posao u struci.
„Zbog stanja u kojem jesam, zbog multiple skreroze, malo teže idem od jednog do drugog mesta. Ne krećem se uopšte. Oduvek osećam tu potrebu da budem od pomoći, ali kako sam dobila 2012. godine elektromotorna invalidska kolica, jer mehanička više nisam mogla da koristim, onda sam rešila da ovako dođem do grada i da se na taj način bavim sakupljanjem novca za one kojima je pomoć potrebna“, navodi Adamović.
Kada sistem zakaže, Marina ne odustaje
Marina je bila članica fondacije „Budi human“, pa je nakon rešenja i raskida ugovora sa fondacijom, prešla da radi u fondaciji „Humanost bez granica“ u kojoj je i dan danas. Godinama pre toga stajala je sa improvizovanom kutijom, a onda je 2017. godine dobila i „Banku dobročinstva“ – malu montažnu kući na sred Obrenovićeve ulice u centru grada, gde građani i građanke mogu da ostave prilog za lečenje dece. To mesto postalo je simbol humanosti, ali i svedočanstvo da se za osnovne ljudske potrebe često mora tražiti pomoć na ulici.
„Pre nje sam počela 2012. godine da se bavim ovime. U početku je bilo malo sa sumjom, ali sad svaka čast ljudima, građanima. Meni oni prilaze sa puno poverenja i dobre priloge daju deci i tamo gde novac ide. Ja stalno objavljujem uplatnice, priznanice, i izvode iz banke, jer sve to ide za korisnike fondacije ’Humanost bez granica’“, dodaje ona.
Koliko god da je Marina pozitivna i nasmejana u centru Niša kada joj prilaze, ona je ipak u prošlosti imala i negativne stvari koje su zadesile njenu „Banku dobročinstva“. Naime, kako i sama kaže, više od deset puta „Banka dobročinstva“ bila je meta obijanja. U jednom trenutku je Marina i zatvorila.
„Ona je bila slabo urađena, bila je slabog kvaliteta. Nekoliko puta su obijena vrata. Ja sam posle toga skinula sve banere i postere sa nje. Ako ljudi vide ovo, ko će da mi veruje? „Ko bi, nakon toga, mogao da veruje da će novac zaista stići do onih kojima je namenjen?“, kaže Marina zabrinuto i dodaje: „Mislila sam da prestanem sa tim radom, međutim, posle je malo bolje to urađeno. Služba za obezbeđenje Nifon je besplatno preuzela da mi čuvaju Banku, te sam s te strane sigurno obezbeđena“.
Jedan život – stotine ispruženih ruku
Marina ne prikuplja samo novac — ona pokreće i svest. Javnost je upoznala kroz apele da se sredstva koja grad troši na raskošne proslave preusmere na lečenje dece. „Deca su vrednija od koncerata“, ponavljala je nekoliko puta u svojim apelima. Njena poruka nije samo humanitarna, već i politička, jer jasno ukazuje na prioritete društva u kojem živimo. U gradu sa brojnim socijalnim problemima, Marina je postala simbol borbe protiv nepravde. Dok sistem često zakaže, ona postaje oslonac porodicama koje nemaju kome da se obrate. Građani su joj uzvratili poverenjem — ne zbog zakona, već zbog ličnog primera.
Na pitanje koliko je dece pomogla, Marina sleže ramenima. Ne zna tačan broj, jer iza svake kutije stoji nečije ime, fotografija i nada roditelja da će njihovo dete dobiti šansu. U njenoj misiji nema statistike — samo ljudi. I upravo zato njen rad odjekuje jače nego bilo koji zvanični izveštaj.
„Nikad ne vodim evidenciju. Prvi put je bilo 20 i nešto miliona, posle još dvadesetak, znači oko 40-ak miliona za ovo vreme. Koliko dece – stvarno ne znam, to je već pitanje. U svakoj fondaciji ima dosta članova, mi dosta pokušavamo za ovaj naš kraj, niški region, možda malo i dalje, kao i slabije naseljena mesta. Tu malo teže ide“, kaže Adamović.
Snaga iz nemoći – ka tužnim i srećnim trenucima
Paradoks njene priče je što Marina, iako zavisna od tuđe pomoći zbog svoje bolesti, svakodnevno pomaže drugima. To je snaga iz nemoći, primer da može da postane pokretač zajedničkog dobra. Ona ne sedi skrivena od sveta, već ga menja iz sredine prvog reda ulice u Obrenovićevoj.
Tužni trenuci, kaže, su oni kada čuje da dete nije moglo da se izbori sa bolešću – koji su, kako ističe, i najteži. S druge strane, lepih trenutaka, ima dosta.
„Jedan od tih je kada je sportski novinar, Aleksandar Nikolić, posle lečenja leukemije, došao kod mene i kada smo se videli. Koja je to bila sreća! Posle je dobio i nagradu za najboljeg niškog sporskog novinara i onda je sem nagrade koju je dobio, dobio je i novčani iznos koji je donirao Banci dobročinstva. To su tako neki lepi trenuci, ima sigurno još dosta toga“, kaže Adamović.
Marina još uvek čeka na poziv – konkurisala je za kraći oporavak u Ribarskoj banji, u kojoj joj masaže mogu koliko toliko pomoći da se trenutno stanje poboljša.
„Ako me vidite sa strane, delujem vam kao obična žena, međutim, vrlo mi je teško. Naročito kasnije, ne mogu da se krećem. Mogu jedino hodalicom da napravim par koraka i to je to. I leđa i kičma, konkretno, najviše problema imam sa kostima i mišićima... Nije to jednostavno, ali ovo mi daje snagu, kada vidim da ipak da nešto radim korisno i kada vidim da to daje neke pozitivne rezultate – to je nešto posebno“, priča ona.
Mladima poručuje da veruju da će lećenje biti uspešno. Uz pomoć roditelja i sugrađana, sigurno će uspeti u tome. „Najbitnije uz to je ostati pribran, održati psihu, ali i unutrašnju i fizičku snagu“, navodi Marina.
Sem što se humanitarnim radom, Marina piše i zbirke pesama, za šta je dobijala i nagrade.
„Uglavnom sve što pišem – haiku, klasične lirske i druge pesme – kad stavim sve sa strane, sve to je malo negativno i mračno. To izlazi iz mene i ja to prenosim na papir – to su moji lični doživljaji, koji su pisani okolini. Poezija me baš ispiriše, i to mi mnogo znači. Ne izdajem više knjige, samo ponekad sada elektronska izdanja“, priča i osmehom dodaje da svi mogu da pomognu deci slanjem SMS poruke sa brojem 8 na 2407 koji je njen broj u Fondaciji „Humanost bez granice“, gde je ona samo pokretač akcije i gde dalje prosleđuje novac korisnicima i korisnicama fondacije.
Za mnoge je Marina postala simbol Niša, ali i cele Srbije. Njena priča nije samo o humanosti – već o tome kako pojedinac, bez sistemske moći, može promeniti stvarnost više nego cela institucija. U vremenu kada solidarnost često ostaje prazna reč, Marina pokazuje da je moguće drugačije – svakodnevnim, tihim, ali moćnim delima.
Autor: Aleksandar Đokić