Foto: Mingl
„Beograđani ne umeju da žive danas, odmah i sada. Oni neprestano čekaju da se nešto istorijski reši, pa da onda počnu da žive. Gospod Bog im je poklonio ovaj dan a na njima je hoće li ga živeti do daske ili proćerdati”.
(Momo Kapor)
Pre nešto više od četiri godine, rekli su mi: „Zabavićeš se, pun je dešavanja, super su žurke, studentski život je fantastičan” - ali taj studentski momenat kratko je potrajao. Nisam želela da te upoznam na taj način - želela sam da znam šta krije život odraslih, šta krije život prolaznika, ulica, park, autobus i brz tempo.
Želela sam da znam kako žive prolaznici u ovom gradu, kako izgleda svako godišnje doba, svako doba dana i svaka crta na licu čoveka.
U gradu koji, čini mi se, ne miruje - vratila sam se posle jednog kratkog bega kad sam rekla: „Ne želim da budem ovde, ne želim ovakav tempo bez trunke pauze uz konstantnu žurbu bez ikakvog smisla”. Tu sam se, pošteno, prevarila.
Posle gotovo dve godine, odlučim da opet budem tu - i dam priliku da ti upoznam svaki maleni kutak - jer oni turistički, nisu suština tvoje lepote. Od jutra, do mraka, posmatrala sam svaki detalj - noću čak, svaku glasnu tišinu.
Beograd je kao vozna stanica - uvek previše haotično, gomilu različitih karakternih crta, nervoznih šalteruša tokom čitavog dana, sve do onog poslednjeg zakazanog polaska - kada počinje zatišje i tišina.
Ustaješ ujutru i posmatraš. Na licu prve gospođe koja je izvela svog maltezera u šetnju naočare na pola lica, rasčupanu kosu i navučenu garderobu koja je bila na dohvat ruke, jer - nemaš vremena. Brzinski šetaš, čekaš da tvoj pas sve obavi, kako bi ga odmah vratila, sredila se i već u drugom izlasku iz zgrade izgledala potpuno drugačije - izbezumljenog, užurbanog stava da stigneš na odgovarajući prevoz koji će te dovesti do posla - jer nisi jedna od onih koji sede u kolima i u gužvi stoje u mestu, pa onda nervozno udaraju o sirenu očekujući da će neko odmah stisnuti taj gas i napraviti prostor da se lakše prođe kroz vazda zagužvanu autokomandu.
I ta beogradska gužva traje - dok se svi ne zatvore u svoje kancelarije gde onda svako vodi svoju bitku. Već negde popodne, imate one pauze za ručak, preuzimanje dece iz vrtića, dečiji odmor u školama, te ponovo - gužvu. Gužvu u radnjama, pekarama, sudovima, vrtićima, na pešačkim prelazima… Stojim i gledam, onu gospođu iz pekare u Katanićevoj, koja, koliko god gužva, pomno i ljubazno uslužuje apsolutno svakog ko se tu našao. Umorni pogled u njenim očima mi govori da pauzu nije videla poslednja četiri sata.
Taj umor ne prestaje, koliko god neki mislili „doći će kući, odmoriće, ovde je za to plaćena” jer bitku bijemo i u našim domovima - sa partnerima, decom, roditeljima, braćom i sestrama…
I upravo onda, kada dođe taj osmi sat rada (mada, u Srbiji mnogima i duže) izlaziš iz kancelarije, opet u taj isti haotični Beograd, viđajući ista lica, isti umor i ista raspoloženja - pešaka kojem je svaki vozač koji ga nije pustio na pešačkom bahat, gospodin u crnom džipu koji mislivši da zna napamet put, pravi prekršaj, bez obaziranja da je mogao nekog da ugrozi, gomilu ljudi, stranaca, turista, zaposlenih, koji žure da pretrče taj Bulevar oslobođenja kod Hrama kako bi brzo stigli na tramvaj koji upravo stiže na stajalište „Karađorđev park”. A tramvaj, prepun ljudi, glasnih, tihih, tužnih, srećnih. Posmatram tu jednog dekicu, potpuno skrhan, bez snage, sa dva teška cegera punih stvari koje je tog dana prodavao, verovatno, negde u Knez Mihailovoj ili Terazijskom prolazu, tražeći kutak da sedne. Međutim, primećujem, fali u Beogradu malo empatije, kulture, one osnovne koja počinje sa „dobar dan” i „hvala” do onog, opet osnovnog - izaći iz prevoza kada vidiš osobu da želi da siđe na sledećoj stanici, jer, nikome taj prevoz neće pobeći. Ali onda vidiš taj izbezumljeni strah u očima ljudi, kao da će im svakog časa neko zatvoriti vrata od jednog jedinog prevoza te večeri, da neće uspeti na vreme da stignu na lokaciju na koju su se uputili.
A noću je već sve tiše. Svi se zatvaramo u naše domove, odlazimo u obližnji kafić, trčimo na trening, ali nekako je već na ulicama proređeno. Čak i vozila ima znatno manje. Tek poneko proleti uz glasnu muziku jer je to njegov način da se „iskulira”.
I onda stanem i gledam, ta ulica Vojvode Stepe (moja prva i verovatno zauvek omiljena ulica kojom sam koračala u Beogradu) postaje neki porodični kutak, porodično mesto, porodični kraj - do onog, narednog radnog dana, kada ćemo, opet videti gomilu izbezumljenih, ali sa jasnim ciljem - preživeti Beograd. Jer ako ga ne zavoliš, moraš prihvatiti činjenicu da u njemu, gradu svega, gradu dešavanja - moraš da preživiš - i uhvatiš se u koštac sa vremenom.
Dobro došli u Beograd. Grad koji ne staje. Dajte mu priliku. Koliko god haotičan, krije čar, energiju i sve one mane i vrline čoveka u jednom. Upoznaćete i sebe - prihvatićete i gomilu svojih mana, a mnogih se čak i odreći. Jer je Beograd grad koji prihvata sve. Samo treba da ga posmatraš malo većim očima.
Nije to samo studentski život, to je život uopšte. To je odrastanje. To je svaki segment života.
Autorka: Isidora Martać