foto: Canva
Na sjeveru Španije sam. U Kantabriji. Došla sam ovdje da naučim da surfujem. Ili bar da pokušam. Prvi prizor kome sam svjedočila, kada sam sanjiva i dugoputno umorna protrljala tek otvorene oči, bilo je prostranstvo okeana. Nigdje na svijetu nisam vidjela nešto što toliko može da te proguta svojom veličanstvenošću. A putovala sam dosta. Sada već mogu stameno da stojim iza te izjave. Svijet je veliki i nikada ga do kraja nećemo spoznati, ali kako su divne muke i samo pokušavati. Gledam okean i razmišljam o tome kako je prošla čitava godina od kada sam se prvi put zvanično upustila u te pokušaje. U tu samostalnu odisejadu. Prošao je jedan krug oko Sunca od kako putujem sasvim sama bez ustručavanja, a dva ako na to dodamo i one malo više formalne i malo manje divlje individualne pustolovine. Dugo sam se borila sa tim kako da pristupim tome. Znala sam doduše oduvijek kako ne želim i toga se uglavnom čvrsto držala. Kad sam konačno pronašla svoj način pristigla je nova borba. Kako da krenem da pišem o tome? Kako da vjerodostojno prenesem sve što osjećam? Kako prizore spolja i osjećanja iznutra da pretvorim u riječi koje će na kraju imati nekog smisla? Kako od slika na javi da načinim slova na papiru? I kako da objasnim sve unutrašnje porive koji su me nagnali na to? Kako kad ni meni nisu jasni?
Ne želim da se bavim putopisima i suvoparnom deskripcijom mjesta. Ne želim ni da ih zanemarim, jer upravo ona potiču misli. Istovremeno želim da živim u potpunosti predano onom ,,ovdje i sada’’ ali i da ostavim dokument o svemu doživljenom. Jer je stvarno vrijedno barem toga. To je najmanje što mogu da učinim za sve što mi ovaj univerzum pruža. Zašto kao ljudi imamo potrebu da opisujemo stvari? Zašto nije dovoljno da stvarnost postoji, a mi je samo upijamo? Zašto moramo da joj nađemo značenje, a u tom značenju svaki put i novi dijelić sebe? Opisujući svijet oko nas opisujemo i sebe, jer i u nama svijet postoji. Stoji i čeka. Od onog pravog stvaramo novi. Iz našeg mesa, kostiju i utroba. Iz naših iznutrica. I kao da nije dovoljno što ga svakodnevno posmatramo, od tih prizora kreiramo one u nama. Od tih vizuala stvaramo poetiku, a onda kao šlag na tortu dođe i ta neizdrž da je podijelimo. U nadi da će makar nekome pomoći i da će makar neko osjetiti isto. Ili bar slično. I inspirisati se. I naposletku, razumijeti.
Dugo sam se borila da iznađem pravi način da se svi ovi utisci i njima praćene misli izbace napolje. U javno vidljivu hemisferu. Sa napretkom tehnologije i porastom korištenja društvenih mreža ta posve ljudska i nimalo strana potreba za dijeljenjem poprimila je neki novi oblik, a s njim i novi obim. Monumentalnih razmjera. Svi su počeli sve da dijele što na kraju znači samo jedno – da ne dijelimo ništa. Ili još gore – ne živimo ništa. Granice su postale porozne, a taj međuprostor između želje za iskonskim prikazom ličnih spoznaja i otrovne potrebe za validacijom znatno se suzio. Toliko da prijeti da se uhvati objeručke u zajedničku smješu i tako kreira crnu rupu koja će nas sve usisati. Zbog toga mi je trebalo dugo da shvatim da je u redu dijeliti. Samo pod sopstvenim uslovima. Ne po svaku cijenu i na svaki način. Zato neću da postavim milion instagram storija sa lokacijama mjesta na kojima sam bila, nego ću umjesto toga da vam puto-pišem. Ovo je moja prva razglednica, sa poslednjeg mjesta na kome sam se našla. Iako su na kraju dana ove ,,razglednice’’ manje o tim mjestima, a više o onima u nama. Manje o putovanjima po zemlji, više o kopanjima po sebi. O svim onim lokacijama u nama za koje nismo ni znali da su na mapi, ali smo jednog dana zalutali i slučajno ih našli. Baš kao i ja okean iz sna sa početka priče.
Od sada ću s vama dijeliti te svoje okeane, koji su sasvim izvjesno nekada i rijeka, potok, bara, pa i pustinja bez vode. Sve to i nema neke veze jer ovaj svijet se i sastoji od različitosti. I dualnosti. Od kopna i okeana, zemlje i mora, suše i vode. Te dualnosti zajedno čine balans bez koga ne bismo ni bili u stanju da surfujemo. I globus bi bio neizmjerno dosadan da nije toliko šareno razuđen i kad ga zavrtiš da zatvorenih očiju ushićeno uperiš prstom upirao bi iznova i iznova u istu stvar, a ko se tome raduje?
Autorka: Vedrana Bogdanović