foto: Sense production
Ljudi koji debituju dugometražnim filmom retko biraju tihe priče. Još ređe biraju one koje ih bole. Vladimir Tagić je to uradio — bez buke, bez velikih gestova, ali sa preciznošću nekoga ko tačno zna šta želi da kaže i kome. Yugo Florida je film koji iz svakodnevice izvlači napetost, iz tišine emociju, a iz intimne priče nešto univerzalno. Razgovarali smo neposredno pred beogradsku premijeru na FAF-u, festivalu koji ove godine deluje kao jedno od retkih mesta gde se autorski glas zaista čuje. Razgovor je bio vođen međusobnim poverenjem i zajedničkom željom da film sagledamo iznutra — iz procesa, iz emocije, iz autorske potrebe zbog koje uopšte nastaje. Rezultat je intervju koji ne traži deklaracije, već razumevanje.
Mingl: Kada si osetio da priča koju želiš da ispričaš ne može da ostane kratka forma?
Vladimir Tagić: U trenutku kada sam izgubio oca shvatio sam da tema kojom se bavim – prvi gubitak roditelja i suočavanje sa konačnošću – jednostavno ne može da stane u kratku formu. To iskustvo te menja zauvek: koliko god godina imao, dok su ti roditelji živi, ti si na neki način dete. Kada prvi put ostaneš bez tog oslonca, suočiš se sa prolaznošću, smrću, i sa činjenicom da si na neki čudan način ostao sam. Ta kompleksnost emocije zahtevala je sporiji ritam, prostor i dubinu dugog metra.
Mingl: Šta je u tom procesu ostalo najviše tvoje, autorsko?
Vladimir Tagić: Ne razmišljam o svom autorskom pečatu dok radim, jer bih se time samo opteretio. Najvažnije mi je da budem iskren prema svom pogledu na svet. Iz toga, verovatno, nastaje ono što ljudi prepoznaju kao moj autorski rukopis: potreba da uhvatim život u njegovoj složenosti, u stalnom sudaru tuge i humora, tragedije i apsurda. Život nikada nije žanrovski čist, pa ne želim ni da film bude.
Mingl: Kada govorimo o Yugu kao simbolu, da li je to nostalgija ili nešto više?
Vladimir Tagić: Iako naslov može da zazvuči nostalgično, mislim da film zapravo nema nostalgiju u klasičnom smislu. Emotivnost postoji, ali sam se trudio da ne sklizne u patetiku. Balans sam pravio humorom koji provejava kroz priču, ali bez ironije i cinizma. Nisam želeo distancu od likova — naprotiv, želeo sam blizinu i empatiju, da publika bude uz njih, a ne iznad njih.
Mingl: Kako film komunicira sa današnjim osećanjem apatije?
Vladimir Tagić: Glavni junak je na početku apatičan, kao i mnogi od nas danas. Ali u njemu se ipak nešto budi — mala, intimna pobuna. Film rezonuje sa tim kolektivnim osećanjem odustajanja, ali i traženja razloga da se pomerimo iz tog stanja.
Mingl: Beogradska premijera na FAF-u — šta ti znači taj kontekst?
Vladimir Tagić: FAF je trenutno jedino mesto u Srbiji gde se stvarno oseća sloboda izražavanja, razmena energije i potreba publike za kvalitetnim sadržajem. Počašćen sam što je film deo tog festivala. Nadam se da će ga publika doživeti intimno — da će u njemu prepoznati nešto iz sopstvenog života, sebe, svoje odnose. Najmanje mi je važno da im se dopadne "jer je moj"; važno mi je da im nešto donese, da ih podstakne da bolje razumeju svoje najbliže. Ako posle filma budu bar malo nežniji jedni prema drugima, meni je to dovoljno.
Za kraj, pozivamo te da se upišeš u naš Mingl leksikon!
Mingl leksikon
Film koji te je oblikovao kao autora:
Trainspotting, Fight Club
Šta te trenutno najviše žulja u društvu:
Kolektivni osećaj bespomoćnosti.
A šta te još uvek tera da praviš filmove:
Borba i rad kao jedina alternativa letargiji i beznađu.
Kako ne bi voleo da beogradska publika protumači tvoj film?
Da ga shvati samo kao tešku dramu, bez humora i životnosti.
Tvoja poetika - u tri reči:
Životno. Iskreno. Nepretenciozno.
Intervju priredila: Ana Dragić