Foto: Rastko Belić
U Srbiji se često stiče utisak da kulturni život ima samo nekoliko adresa. Beograd i Novi Sad, kao najveći centri, nude bogat izbor događaja – od festivala i izložbi do gostovanja i programa koji se smenjuju gotovo iz nedelje u nedelju. Ali čak i tada ostaje pitanje: da li je to dovoljno za gradove te veličine i za one koji u njima žive? Gde odlaze sredstva, zašto je sve manje prostora za umetnost, i kako to da ni najveći gradovi, uprkos brojnim institucijama, ne uspevaju da stvore osećaj da kultura zaista pripada svima?
A onda pogledamo Niš, grad koji ima potencijal i publiku, ali retko prilike; Novi Sad koji se oslanja na muzeje i festivale nižeg intenziteta; i na kraju, gradove poput Vranja, gde se umetničke inicijative najčešće rađaju tiho — u ateljeima, u sobama pretvorenim u male studije, u kafićima koji po potrebi postaju galerije. Tamo gde institucionalne podrške skoro da nema, kreativnost opstaje zahvaljujući ljudima koji sami stvaraju prostor koji im nije dat.
Upravo u takvim sredinama najbolje se vidi koliko je centralizacija jaka, ali i koliko su zajednice otporne. Jer uprkos tome što se čini da „prava“ kultura uvek dešava negde drugde, mladi iz manjih gradova istrajavaju, grade svoje mikro-svetove i dokazuju da nema društva bez kulture — a još manje bez onih koji je stvaraju.
Zato sam razgovarala sa troje kreativnih ljudi iz Vranja, sa onima koji ne čekaju da scena dođe k njima, već je sami grade. Njihove priče podsećaju nas da vreme „nekulturnih“ nije i ne može biti naše vreme — sve dok postoje ljudi koji veruju u umetnost, u zajednicu i u to da svaki grad zaslužuje scenu koja diše.
Kod Jelene Veljković sve je počelo jednostavnom željom da rukama stvara nešto svoje. U detinjstvu je šila odeću za lutke, posmatrala majku kako radi na mašini i nesvesno upijala zanat koji će mnogo kasnije postati deo nje. Iako nije planirala da pravi brend igračaka, upravo su je ti stari, nežni motivi vratili prvoj ljubavi — a Dolly H se dogodio gotovo prirodno.
Prve lutkice bile su mali, šiveni zečići. Sa njima su se probudile i veštine koje je godinama nosila u sebi, od veza do krojenja. Vremenom je počela da izrađuje originalne lutke od prirodnih materijala, praveći sopstvene šablone kako bi svaka bila jedinstvena i dugotrajna. Mnoge od njih imaju svoje male priče i inspiracije iz njenog života na selu, kada je bila mala.
Najlepši deo njenog rada je to što Dolly H više nije samo njen brend — to je mala zajednica žena. Tu je Jelenina mama, koja pomaže kada je posla više, ali i jedna baka u penziji koja plete minijaturne džemperiće. Jelena kaže da joj je važno da ono što radi bude i kreativno i održivo, a da reakcije dece (i odraslih) stalno potvrđuju da su lutke mnogo više od proizvoda.
Za nju je Dolly H način da se igra, stvara i iznova podseti da male, ručno pravljene stvari i danas mogu da pronađu svoje mesto — posebno kada nastaju iz iskrene ljubavi prema zanatu.
Ako Jelena gradi svet od konaca i raznih prirodnih materijala, Rastko Belić gradi ga od svetla, senke i tišine prirode. Njegova umetnost nastaje u koraku, u planini, u šumi — tamo gde kaže da pronalazi mir, smisao i način da ostane povezan sa sobom. Od prvih kamera na starim telefonima do današnjeg fotoaparata oko vrata, fotografija je za njega uvek bila priča: priča koju konstruiše iz jedne slike, iz jednog kadra.
Rastko najviše fotografiše ono što je izvor njegove ljubavi još iz detinjstva — prirodu. Pejzaže, gljive, mahovinu, insekte, koru drveta, sve one detalje koji drugima promaknu dok žure, a on ih vidi kao ceo svet. Priča kako ga fotografija oslobađa stresa, kako ga izvodi iz svakodnevice, i kako želi da svojim radom druge povede u prirodu: „Da osete mir i ispunjenje koje ona donosi, i da shvate koliko je važna za sve nas.“
U gradu u kome kultura često ostane zatvorena u zgradama, Rastkove fotografije su prozor — u tišinu, u širinu, u nešto što stalno postoji, ali se retko primećuje.
Na kraju, tu je i priča Dragana Dejanovića, ali zapravo i mnogo šira priča — priča o čitavoj umetničkoj porodici. Sve počinje sa Jovicom Dejanovićem, slikarom koji je 1976. godine, uprkos protivljenju roditelja, otišao na studije slikarstva u Prištinu. Stvorio je karijeru dugu decenijama, sa više od 50 samostalnih izložbi, i ostao veran slikarstvu i danas, u penziji.
Njegova deca, Nataša i Dragan, prirodno su nasledila taj dar. Iz njihovog zajedničkog stvaranja nastala je i porodična galerija „Umetnička radionica Dejanović“, otvorena 2005. u Vranju, gde su izložene slike sva tri umetnika. To je onaj tip mesta koji u malim gradovima znači više nego što izgleda: prostor koji spaja prijatelje, slučajne prolaznike, ljubitelje umetnosti i one koji to tek postaju.
Osim slikarstva, porodica Dejanović bavi se i uramljivanjem — zanatom koji je nastao iz sopstvene potrebe, a prerastao u posao koji ljudi iz celog regiona traže. „Umetnost danas jeste puna izazova,“ kaže Dragan, „ali kada radiš predano, ništa nije teško.“
Njihova galerija jeste mala, ali nosi ono što kulturi najviše treba — kontinuitet, toplinu i otvorena vrata.
Sve su to mali pokreti, mikro-stvari koje lako promaknu ako očekuješ vatromet. Ali kad spojiš sve te sitnice, dobiješ sliku koja se zapravo pomera. Ne veliko „BUM“ na kulturnoj mapi Srbije, nego tiho „okej, ovo postoji“. Nekad i to sasvim lepo legne.
Možda naš grad nije „centar“, i možda nikada neće biti. Ali kad god vidim nekog ko uporno gradi svoj mali svet, shvatim da scena nije nešto što se čeka — nego nešto što se primećuje. I što je najbolje, uvek se ispostavi da ima više tih ljudi nego što si mislio.
Scena možda jeste mala — ali to ne znači da je nema. Samo ponekad moraš da je otkriješ kao što otkriješ dobru pesmu: slučajno, ali baš u pravom trenutku.
Autorka teksta: Andrea Virag