foto: Vedrana Bogdanović
U Herceg Novom sam. Na crnogorskom primorju. U bokokotorskom zalivu. Dio morske obale koji me uvijek vraća nazad u djetinjstvo. Budi nostalgiju na nešto što se jako davno desilo ili se možda uopšte nije baš tako ni desilo, ali ga ja tako pamtim. Valjda ste dosad naučili da natpis ,,nastalo po istinitom događaju’’ treba uzimati uvijek sa rezervom. Svakako to je moja interpretacija tih pluskvamperfektnih vremena. Sasvim sigurno se neko drugi drugačije sjeća. Bilo kako bilo, tačno je da ovo nije moj prvi put u hercegnovljanskom podneblju, među zidinama Starog grada, ali jeste prvi put da sam sama ovamo. Boka Kotorska uvijek mi je asocijacija na porodična ljetovanja. Haotično pakovanje, noćni polazak i djetinje uzbuđenje kada naposletku u ranojutarnjim časovima ugledamo more po prvi put te godine. Uzbuđenje se uvijek i krije u tim prvim putevima. Tako je čak i kad porastemo. Samo ih je tada teže pronaći. Izgleda nam kao da smo sve već otkrili i ničeg novog nema. Osim toga, uzbuđenje se krije i samo u putevima. Bez tog, punog pritiska, prefiksa prvi. Takav je slučaj i ovdje.
Tako sam čak i tada kod familijarnog ljetnog odmora najviše iščekivala put do istog. Trajanje. Proces. Sanjarenje. Maštanje o tome šta me sve čeka kada stignemo, ali i prepuštanje prizorima pored puta. Mjesecu koji nas prati ili mi pratimo njega - to mi i dalje nije baš sasvim jasno. I čini se da zaista kao ljudi više volimo iščekivanje nečega i neizvjesnost koja ga prati, nego konačni dobitak. Koliko nam se puta samo desilo da kada nešto napokon dobijemo odjednom shvatimo da ga ne želimo? Koliko puta uhvatimo sebe da nakon toga jurimo ka nekoj novoj stvari koju ne možemo da imamo? Čak i kao djeca plakaćemo za tom igračkom koju roditelji odbijaju da nam kupe, ali nedugo nakon što se nađe u našim rukama gurnućemo je u ćošak sobe i ubrzo zaboraviti. Prokleti ljudi, uvijek želimo ono što ne možemo da imamo dok to ne možemo da imamo. Cikličnost iz koje nema izlaska. I zaista izgleda da se Desanka Maksimović nije šalila kada je napisala ono poznato ,,jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da’’. Mnogo je više toga u zatvorenoj nego u otvorenoj kutiji. Baš kao i Desanka, i Gaston Bašlar lijepo je rekao ,,Proveravanje ubija slike. Zamišljati uvek će biti veće nego doživeti’’. Bio je u pravu. Uvijek je veća čar u putovanju, nego u dolasku na finalnu destinaciju.
Ne tako davno, na konkursu za izložbu fotografija na temu ,,Treći prostor’’ prošla je moja fotografija naziva ,,Na putu’’. Na njoj je prikazana moja porodica na odmaralištu pored magistralne ceste, na našem putu do ljeta. Naizgled uopšte nije jasno kako se ova tema može koncipirati kao treći prostor - međuprostor koji nije ni kuća, ni posao, ni odmor u pravom smislu te riječi, a u kome često obitavamo i bez koga ne možemo. Prostor koji nas okrepljuje. Zašto slika mame i tate na izletištu pored puta kao taj prostor? Gledajmo to ovako. Posao je posao. Odmor je more, kuća je kuća, a put od kuće do mora - treći prostor.
Nedavno sam pročitala antropološku knjigu ,,Nemesta’’ koja govori o svim takvim trećim prostorima. Prostorima u kojima se ljudi ne zadržavaju nego samo osciliraju. Prostorima na kojima je vjerovatno svako od nas bio, ali niko ostao. Prostorima kroz koje samo prolazimo, ali se tamo ne stacioniramo. Prostorima koji su nam nužni, ali nisu svakodnevni. Prostorima kao što su aerodromi, automobili, benzinske pumpe, željezničke, autobuske i sve druge vrste usputnih stanica, supermarketi, kafei, moteli, hosteli i hoteli. Sva ta mjesta koja su zapravo nemjesta. Međuprostori. Treći prostori. Za mene ovo je jedan od takvih.
Prošli put sam govorila o svim onim mjestima u nama. Sada odgovorno tvrdim da nas sačinjavaju i nemjesta. Kako ona u nama, tako i ona izvan i oko nas. Govoreći o nemjestima Mark Ože težio je da podcrta činjenicu da postoje mjesta koja su samo tranzitna, nikome ne pripadaju i nisu ničiji dom. Paradoksalno tome to su mjesta na kojima se ja najviše osjećam kao kod kuće. Jer kuću, kao puž, nosiš sa sobom. I u sebi. Neka vidi svijeta.
Autorka: Vedrana Bogdanović