foto: Vedrana Bogdanović
U Norveškoj sam. Prethodno sam u Španiji slomila prst i ne mogu da pišem. Čudno je kako tako naizgled minorna stvar može u tolikoj mjeri da utiče na slijed događaja u našim životima. Ni ja nisam znala da je jedan prst toliko bitan (jer mislim se ipak ih ostaje još četiri kud ćeš više) dok ga nisam ,,izgubila’’. I opet ona ista stara priča - tek onda kada nešto izgubimo shvatimo mu vrijednost. Ironično je što sam par dana prije povrede konačno počela da pišem - redovno i sistematično. I premda uvijek sve u životu vidim kao neki znak sa neba ovaj put nije bilo tako. Odnosno jeste, ali ne onako kako mislite. Ovaj put ne mislim da je ovo znak da treba da prestanem da pišem. Ovaj put to je znak čiji je cilj da me podsjeti koliko mi pisanje zapravo znači. Lijepo je moći misli staviti na papir. Lijepo je doduše i samo misliti. Najljepše je pak ne misliti – ali to još uvijek nisam naučila. Loša sam u klovnovanju. Iako sam zbog toga završila ovdje.
U Norveškoj sam. Negdje na zapadu. U blizini okeana. Na kraju svijeta. Među fjordovima i planinama. Nemam jedan prst i ne mogu da pišem. Zato upijam. Zato shvatam koliko treba da smo zahvalni svakog dana što su nam svi prsti na broju. Zato shvatam šta mi sve ovaj nedostatak ruke oduzima. Shvatam šta sada sa samo jednom rukom više ne mogu da radim. Shvatam koja mi to ,,mala“ zadovoljstva ova glupa povreda uskraćuje; da pišem, da se pentram po trapezu i planinama, da se cijela umočim u nedovoljno slanu vodu, da grlim lomljivo i bez ustručavanja, da iznova i iznova pokušavam da žongliram i ne uspijevam, da budem brza u kartaškim igrama i opet ne pobjedim. Po izlasku iz krcate bolnice priobalnog gradića u Španiji, gdje sam na goblinskom špansko-engleskom morala da komuniciram sa kantabrijskim medicinskim osobljem dok konačno nismo došli do zavijanja moje ruke, toga nisam bila ni približno svjesna. Mislila sam se samo ,,šteta zbog loma, jer sad neću moći da surfujem.’’ I istina, nisam mogla da surfujem. Međutim, isto tako nisam mogla da radim ni mnoge druge znatno više uobičajene i svakodnevnije stvari koje tako olako uzimamo ,,zdravo za gotovo’’.
Na palubi trajekta sam. U sredini fjorda. Smrkava se. Nebo je mračno i nema polarne svjetlosti. Vjetar je snažan i šamara me. Obrazi ostaju rumeni. Za razliku od njih, ja ne ostajem. Odlazim i gledam ka onome što ostavljam iza sebe. Ka planinama kojima sam bila obgrljena svakog dana. Ka okeanskoj vodi koja me je svojom lednošću bistrila svakog jutra. Ka šetnjama kroz šumu u prijepodnevnim časovima koje su mi čistile um i pluća. Ka dnevnim plivanjima nakon pozamašnog ručka sa haringama s kojima sam opet pretjerala. Ka mraznim noćnim plivanjima sa planktonima koji mi osvjetljavaju put. Ka pogledu na horizont gdje se granica između vode i neba magli. Još mrvicu i stopiće se u istu nijansu plavosive. Ta granica ovozemaljskog i sakralnog iz trena u tren postaje sve manje jasna. Razlika između talasa i oblaka se polagano gubi. Još pedalj fali da srastu u istovjetnu boju i da brod sa ivice svijeta sklizne pravo u beskraj. Ja sam već skliznula i znam šta se nalazi iza. Zahvalnost.
Stojim na palubi, gledam šta sve ostavljam iza i nije mi žao. Naprotiv, zahvalna sam. Zahvalna što se uopšte desilo. Zahvalna na svemu proživljenom. Na svemu preživljenom. Na svim uspomenama koje posle toga ostaju. Za razliku od mene, one neće nigdje da skliznu. Statične su. Lijeno ukopane u naše moždane vijuge ni ne pomišljaju na pokret. Istina, nekad se lome, krive, pucaju, presavijaju, zaturaju fragmente, ali tu su. Na svu sreću. I na tome sam im neizmjerno zahvalna. Zahvalna sam i što dugo nisam imala prst, jer sad znam koliko sam srećna što ga u normalnim okolnostima imam. Zato sledeći put kad budem htjela da poželim sreću nekome reći ću ,,slomi prst’’ umjesto onog ,,slomi nogu’’. Jer, vjerujte mi, i prst je sasvim dovoljan.
Autorka: Vedrana Bogdanović