foto: Canva/lična arhiva
Nakon višemesečnih protesta, pitamo li se šta se dešava ,,kada zamre zvuk pištaljki, prestanu povici, žamor, psovke, kada se veličanstveni barjaci spuste, nebo priguši poslednji metak, kada bude gotovo sve, a ne bude gotovo ništa”? Upravo ova pitanja otvaraju stihovi pesme Posle revolucije svi odu kući, mlade pesnikinje Bogdane Petrović iz Sokobanje. Ovo delo nastalo je kao izraz težnje ka pravednijem i solidarnijem društvu na konkursu Poezije promene u okviru ovogodišnjeg Mikser festivala u Beogradu. Iako je višestruka dobitnica različitih nagrada na poetskim konkursima, njena najveća nagrada je čitav spektar emocija koji čitaoci osete dok čitaju njena dela. Društveno angažovanu poeziju vidi kao - privilegiju umetnika i neosporiv čin hrabrosti istog.
Mingl: Koji trenutak ili iskustvo je najviše uticalo na tvoj glas kao mlade autorke?
Bogdana Petrović: Bio je to ulazak u tinejdžerski period u doba pandemije koronavirusa. Desilo se da je čitava
jedna generacija zakoračila u ovo čudno, ponekad teško i nadasve zbunjujuće doba, baš kada je svet bio isuviše zauzet da bi nam pružio utehu ili nam odgovorio na pitanja. Tada sam poželela da svako od nas može da doprinese toj kolektivnoj borbi za opstanak u nesavršenom svetu koji nije sasvim spreman za nas: moj doprinos bio je moja poezija.
Mingl: U kom stilu pisanja se osećaš najkomfornije dok stvaraš?
Bogdana: Najbolje sebe ispoljavam kroz refleksivnu, hermetičku poeziju, onu koja verno na papir prenosi moja lična osećanja, a čitaocima omogućava da se u mojim rečima pronađu na sebi svojstven način.
Mingl: Kada su u fokusu socijalne teme, da li kroz pisanje preovladava osećaj suočavanja, rasterećenja, slobode, ili nešto drugo?
Bogdana: Više od svega u toj tematici poezije vidim jedan čin hrabrosti, moći da sagledaš stvari i srcem i dušom i sposobnosti da to otvoreno kažeš i dočaraš.
Mingl: U momentu stvaranja društveno angažovane poezije, ali i teških i traumatičnih tema, koliko je teško balansirati ličnu emocionalnu uključenost i umetničku distancu?
Bogdana: U mojim delima, emocije se uvek prepliću s objektivnošću, i što više one budu u samom pesničkom postupku naglašene, to, čini mi se, delo kasnije svoju poruku prenosi jače. Često i namerno ne pravim distancu između sebe same i onoga što želim u delu da iznesem, jer smatram da je deo sebe kog utkam u svaku svoju pesmu, jedna dragocenost za delo sama po sebi.
Mingl: U tvojoj pesmi Posle revolucije svi idu kući oseća se snažna kritika, ali pesma ima i melahnoličnu notu. Da li je njen ključni apel upravo to da solidarnost i borba ne prestaju sa završetkom protesta, već zahtevaju stalnu budnost?
Bogdana: Ovom pesmom sam pre svega želela da uputim jedan podsetnik, možda čak i vapaj čitavoj zajednici koja se toliko posvetila promeni i borbi za boljitak. Želela sam da prenesem ideju da borba ne prestaje kada se dostigne cilj, naprotiv, tada nije završeno ni pola borbe. Da je borba završena, i da smo pobednici, pokazaćemo tek kada, i ako, uspemo da održimo poredak za koji smo se borili, i to dovoljno dugo da dokažemo koliko smo zaista istrajni bili. Sve drugo nije prava pobeda, nego privid i trenutna zaslepljenost, kula od karata koju će vrlo lako srušiti onaj isti kralj kog nismo zaista uspeli da srušimo.
Mingl: U pesmi se motiv kuće ponavlja, kao da borba spava kada se zaškrinu vrata. Šta bi simbolizovala ta kuća - komfor, beg, strah, apatiju?
Bogdana: Motivom kuće u koju ljudi odlaze nakon što se na ulici odigra revolucija, kao i stihovima najzad mogu mirno da spavam, želela sam da verodostojno prenesem zabludu koju ljudi gaje: upravo onu da, kada se desi iščekivana revolucija, mogu da prestanu da se trude za napredak i da odu kući, u toplinu svoga doma i svega sebi poznatog, da se lako odreknu borbe jer, na trenutak, sve deluje sređeno i gotovo. U nastavku kažem da ovim ljudima niko nije rekao da se posle revolucije ne spava, nego da tad moramo biti budniji nego ikada, da slučajno ne prespavamo ponovo iste greške koje su nas do svega i dovele.
Mingl: „Obezglavljeni kralj obmotaće svoju glavu u plavi saten, staviti na nju krunu. Smejaće se i reći će sebi u bradu: Svi zločinci ostaju na mestu zločina, samo posle revolucije svi odu kući“ - ovi stihovi na prvo čitanje navode na pomisao - da oni koji su odgovorni za smrt ljudi i dalje ostaju nekažnjeni. Koja poruka zapravo proizilazi iz stihova?
Bogdana: Kraj ove pesme je u službi sablasnog motiva koji čitaoca mora da potrese dovoljno da bi ga naterao da pesmu ponovo pročita i pokuša da je do kraja shvati. Ako se kao društvo borimo za promene, teret sprovođenja istih ostaje jednako na svakome od nas. Poruka je da je narod koji ostaje složan, budan i svestan svojih problema samo i isključivo dok je kriza u društvu aktuelna, a na sve to zaboravi kada strasti utihnu, osuđen da ponavlja iste greške i ponovo kruniše kraljeve sa istim namerama.
Mingl: Pesma Tragedija vode, voda simbolizuje sredstvo koje bori protiv nepravde i posledica korumpirane vlast. Da li je možemo videti kao nastavak prve pesme?
Bogdana: Iako izvorno nisu povezane, obe ove pesme govore o trenutnom angažovanju našeg naroda, te je veoma interesantno tumačiti ih kao priču iz dva dela. U zavisnosti od toga koju pesmu vidimo kao uzrok, a koju kao posledicu, Tragedija vode zaista može zvučiti kao priča o narodu koji je uspešno ostao probuđen i rešen da se suoči i sa svakom budućom nepravdom, ili Posle revolucije svi odu kući može zvučiti kao defetističko svedočenje o jednokratnoj osvešćenosti naroda. Na čitaocu je da ih poveže kako god želi.
Mingl: Od momenta „Svi zločinci ostaju na mestu zločina, samo posle revolucije svi odu kući“ do „kad odluči narod moj da je dosta i kad narod moj neustrašivo ko voda odnese u bezdan svaku trunčicu pakla kog ste po zemlji posejali”, šta je potrebno da se doživi katarza i da narod probudi u sebi to nešto za proćišćenje nepravde?
Bogdana: Prepoznajem da je našem narodu, već vekovima, katarza skoro uvek morala biti neki zločin, nesreća, tragedija ili generalno opasnost koja preti u trenutku. Volela bih da smo uvek mogli da odreagujemo i da krenemo u borbu za pravdu čak i pre nego što kap prelije čašu. Naša budnost je svakako nešto na čemu moramo raditi u budućnosti – o tome, čak više nego o bilo kom drugom aspektu borbe, govore obe pesme.
Mingl: Biti mlada pesnikinja danas, da li je to odgovornost, pritisak, sloboda, glas otpora?
Bogdana: Za mene, biti mlada pesnikinja danas predstavlja jedno hrabro, čisto i iskreno osećanje. Poezija je vrlina koju imamo i nosimo u nama mi koji svet sagledavamo kroz prizme svojih sopstvenih osećaja. Biti u stanju, i pre svega u poziciji, da nešto tako pretočiš u reči, velika je privilegija. Svaka privilegija sa sobom nosi određenu dozu odgovornosti, no, mislim da je poezija mladih u današnjem dobu baš zato izuzetno važna i da bi joj trebalo posvetiti više pažnje.
Mingl: Šta bi bio lični cilj društveno angažovane poezije - bunt, promena, svest, osećaj zajedništva, ili nešto drugo?
Bogdana: Smatram da, oduvek, pisci i pesnici koji stvaraju dela temeljena na idejama u koje veruju, sasvim sigurno za krajnji cilj uzimaju to da njihova umetnost natera ljude da pokušaju i promene svet na bolje. Napredak čitavog društva je jedan mukotrpan i dugačak proces, čijeg početka često ne budemo u trenutku svesni, a čije plodove možda retko i doživimo. Međutim, svaki mikro-korak načinjen u ovo m napretku je, sam po sebi, jedan ostvaren cilj društveno angažovane poezije i umetnosti generalno.
Mingl: U društvu kojem su neprijatelji nepravda i apatija, može li poezija biti uticajna i pokretačka?
Bogdana: Prave reči uvek dođu do ljudi koji su spremni da ih čuju i razumeju. Poezija je izvorni deo svake promene, jer je kao takva deo ljudske duše, a baš odatle se svaka promena i rađa. Na protestima se često citiraju velika poetska dela, poput Disovih Naših dana, Miljkovićeve Poeziju će svi pisati, odabranih stihova iz Simovićevog Putujućeg pozorišta Šopalović. Kada nastupe teška vremena s kojima moramo da se suočimo kao društvo, pojedinci često biraju da se okrenu poeziji i umetnosti kao izvoru snage i hrabrosti, i u tome se, za mene, ogleda najveća snaga poezije.
Mingl leksikon:
Tvoja poezija u pet reči, ili u igri rečima?
Slobodna, alegorična, odmetnička, novovekovna a ipak arhaična.
Moto kojim se vodiš, ili stih koji rado „nosiš“ u sebi?
"Svet će spoznati onaj ko ga menja" - Branko Miljković
Sloboda je za tebe?
Moć i privilegija.
Šta bi volela da odrasli češće pitaju mlade ljude?
"Šta vi mislite o ovome?"
Koje nepravde u našoj državi bi ispravila?
Opozvala bih sve one bitne odluke koje su ljudi isuviše lako doneli.
Veština ili supermoć koju bi volela da poseduješ?
Da čitam misli!
Od čega bi sačuvala nekadašnju devojčicu u sebi?
Od opasne zablude da na svetu postoje samo dobronamerni ljudi.
Razgovor vodila: Anđela Andrijević