Razglednica, Milano: Rođendani, nostalgija i ljudi-zgrade

U Milanu sam. Došla sam ovdje iznenada da proslavim svoj rođendan. Impulsivna odluka odvela me sa kratkog pića u gradu pravo na bus za Italiju u ponoć. Sa jednim cegerom u kome imam tri majice, jedne farmerice, pasoš i četkicu za zube. Za svaki slučaj. Tu slavim svoj rođendan sa djevojkom koja me prva primila u svoj dom kada sam počela sama da putujem. Igrom slučaja rođena je samo dan prije mene. Igrom slučaja kad je gledam kao da gledam u ogledalo. Igrom slučaja postale smo jako bliske drugarice. Igrom slučaja samo par mjeseci nakon toga slavimo naše rođendane zajedno. Slavimo još jedan krug oko Sunca iako, istinu govoreći, ja mrzim da se ciklično vrtim u krug i stalno idem naprijed, a to mi nekako uspijeva čak i sa ovim poremećenim centrom za ravnotežu. Iz istog razloga mrzim i da kutijam etape svog života u godine. Odakle nam uopšte potreba da kategorišemo periode svog življenja u odnosu na okretanje oko nekog nebeskog tijela, pa makar to bilo i nebesko tijelo koje nas snadbjeva vitaminom D skoro svakoga dana? Istina, grije nas, ali zna i da prži vala, i da je stvarno toliko dobro niko ne bi osjetio potrebu da izmisli ventilator. 

Zašto se uopšte ustalio u pore naše svakodnevice taj osjećaj određenog nezadovoljstva ukoliko te dvije potpuno dijametralno suprotne pojave ne čine savršeno precizirane paralelne ravni koje se nikad ne sučeljavaju nego teku fluidno i glatko u simbiozi sa socijalno konstruisanim (dakle, izmišljenim) očekivanjima? Ako treba biću kotangens. Matematička nepravilnost. Greška u kodu. Linije koje se haotičnu sijeku pod uglovima koji su sve samo ne pravi. Biću ugao od 35 stepeni. Čak ni da me umnožiš nećeš dobiti 90. To kažem ja koja ni ne znam da računam. Neću ni da naučim. Jer kad bih znala da brojim morala bih da prihvatim vaše računanje vremena (koje je, opet, izmišljeno) i znala bih tačno šta je trebalo da postanem do te i te godine. Ovaj datum rođenja počela bih da slavim kao odrastanje, a ne kao postojanje. Ja ne gasim svjećice jer sam porasla. Ko se još raduje tome što poraste? Tako stalno moraš da paziš da li ćeš negdje da udariš glavom. Gasim ih jer sam se jednog dana istumbala napolje kroz tijelo drugog ljudskog bića i počela da plačem od intenzivnosti ljepote bivanja u ovom svijetu. Ove godine doduše nisam ni duvala svjećice. Nisam iskreno ni stigla, a i nemam neke želje. Čak i kad stvari nisu savršeno uglancane, ne želim ih drugačije. I takve one su moje. Na njima učim. Kroz njih napredujem. Zbog njih se ne vrtim u krug. Pa šta ako stalno jurcam od jedne do druge? Lijevo-desno-naprijed. Često i nazad. Još češće u vis. Samo nikad u krug. Nikad za svojim repom ne trčeći. Sopstveni rep može da grize samo onaj koji nikad nije probao glazirane kolače iz najstarije poslastičarnice na pravom uglu dvije uske ulice - takve prave uglove grudnodušno prihvatam. 

Dok se borim da ne upadnem u zamku neizbježno krećem da rekapituliram to svoje kratko i sadržajno postojanje. Umjesto u zamku, upadam u zamak. Zamak koji gradim sama i u koji ne mogu da smjestim sve uprkos rasprostranjenosti njegove površine. Zato odlučujem da cementiram samo od početka ove godine. Po Gregorijanskom kalendaru. Cigle koje se ređaju jedna na drugu i od januara do maja grade zadovoljavajuću konstrukciju. Kuću na tri sprata. Sa potkrovljem, podrumom i tavanom. Samostalno putovanje vozom kroz Evropu skoro mjesec dana. Preko 7 različitih zemalja i nešto duplo više od toga gradova (upozorila sam vas da ne znam da brojim). Isto toliko novih zanimanja, od kojih mi je najneočekivanije glumica, najiščekivanije konobarica, a omiljeno cirkusantkinja. Nijedno od njih sasvim podobno za CV. 

I redam ih još i ne znam kad će to redanje da stane i koliko uopšte spratova može da ima zgrada dok se ne uruši, a da i dalje stoji stamena, nepokolebljiva, čvrsta? Rođendan mi je. Rastem i još ne znam šta sam, ali zato istinski vjerujem u to da može da se bude čovjek-neboder. Vjerujem da blokovi različitih dimenzija, materijala i boja mogu da (po)stoje istovremeno i da ne moram da biram pločice za kuhinju, kao uostalom ni za bilo koju drugu prostoriju. Štaviše, odričem se ograđivanja prostora zidovima i stojim u prvom redu na protestu za otvoren topos. I mada sam nešto ranije pljuvala o Suncu, priznajem da tako izrazitije dopire kroz roletne i volim kada sija ma koliko god se prašina lakše vidjela na glatkim drvenim površinama. Rođendan mi je. I ne znam gdje se završavam, ako se uopšte igdje završavam. Naime, u sumnjivim krugovima priča se da je svemir beskonačan i da nemam u šta da udarim glavom čak i da porastem. Isto tako vjerujem da to što ne posjedujem tu singularnu stvar kojoj sam posvetila svoj ,,odrasli“ život ne prijeti obrušavanju armature postojanja. Iako će ti reći da treba da se odlučiš za to nešto jedno. Čvrsto, zabetonirano, jednobojno (po mogućnosti sivo) i vremenski ukalupljeno. A ja se iskreno mislim šta će mi to jedno ako mogu da imam čitav svijet.

Ono što sam naučila u ovim brojčanim krugovima, od temelja ka gore,  jeste da uvijek treba pratiti svoj želudac, ali i još bitnije, treba pratiti znakove jer oni su svuda - pored puta i na putu.  Srećni mi zato svi spratovi ispod ovog nebeskog svoda, jer je kuća svugdje gdje sam i ja. Zato budite sami sebi kuće, zgrade, neboderi, vikendice, bungalovi, šatori, kaučevi, dušeci, pa na kraju i vreće za spavanje. Samo ne tražite utočište u drugima - ono uvijek dolazi iznutra. Sve dok imaš sebe bezdomnost je izmišljena kategorija.

Autorka: Vedrana Bogdanović