Foto: AI
Kada tuga dođe, ne dolazi sama, već u čitavoj vojsci. – Vilijam Šekspir
Film Hamnet je ovenčan Zlatnim globusom, što može značiti mnogo ili gotovo ništa, ali može biti povod za povratak jednom tihom, duboko potresnom filmskom iskustvu koje se opire brzom vrednovanju.
Ukoliko bismo pošli od osnovnih kriterijuma koji se vezuju za sedmu umetnost, dakle, podrobnije razumeli termin filmske forme, rekli bismo da je film univerzalni jezik koji uspešno spaja prostor, pokret, vizuelno, auditivno i narativ u jednu celinu (akcenat je na reči uspešno); time bismo mogli da potkrepimo sledeće: filmsko ostvarenje brilijantne Chloé Zhao nije puka ilustracija narativa istoimenog romana spisateljice Maggie O’Farrell – reč je o proširenju kapaciteta umetničkog izraza, o potvrdi gorepomenute ,,definicije’’.
Potvrđena biografska podudaranja nemaju presudnu funkciju, jer Hamnet nije priča o Šekspiru, ali nije priča ni o Hamletu. Hamnet je psihološka drama o ljubavi, gubitku, strahu, naslućivanju, nemoći, pokajanju i najbitnije – o snazi umetnosti. Da ovo nije priča o Šekspiru direktno nam ukazuje sam postupak izbegavanja imenovanja samog Šekspira sve do poslednjeg trenutka razotkrivanja njega kao umetnika. Dakle, važna nam je njegova umetnička osobenost, jer je to način izraza i utvrđenja osnovnog motiva – motiva tuge.
Karakterni stožer ovog ostvarenja je Agnes – figura koja u narativnom i emotivnom smislu funkcioniše kao nosilac nasleđa vile iz šume, kao empatična partnerka, nežna majka i hrabra žena, čija kompleksnost oblikuje strukturu filma i omogućava da ono što je prećutno postane ključni nosilac značenja. Postupak prećutnog vešto je predstavljen i maestralno odigran od strane Džesi Bakli, čija gluma uverljivo postaje prostor izraza kroz koji se prenosi unutrašnji naboj. Kroz njeno izvođenje, odsustvo reči postaje emotivno iskustvo i opipljivi kritički prostor značenja. Agnes je žena koja ,,zna’’ više od onoga što bi trebalo, te samim tim, mitološki predodređeno – mora da strada. U njenom ,,znanju’’ leži usud i kob. Kako je ona nosilac nasleđa svih žena iz njene porodice, tako se metoda hronologije zamenjuje metodom cikličnosti – tuga se ne kreće napred, ona se ponavlja.
Manipulativna estetika, o kojoj je mnogo bilo reči kada je ovaj film u pitanju, prisutna je tek kao sastavni deo umetničkog oblikovanja. Naposletku, svako umetničko delo u određenoj meri manipuliše percepcijom publike. Zhao koristi ovaj element kao što ga koristi bilo koji umetnik, ne da bi obmanula ili emocionalno ,,prevarila’’, već da bi konstruisala složen, višeslojni doživljaj.
Umetnički najuspeliji trenutak ovog filma je usložnjavanje drame sa ličnog plana na kolektivni, univerzalni. U poslednjoj sceni snažno se ruše granice vremena i prostora jedne priče – publika ,,dodiruje’’ delo i time postaje deo cikličnosti. Upravo u toj interakciji između fikcije i stvarnosti Hamlet postaje Hamnet. Umetnost se prenosi, ne beleži samo događaj, već oblikuje emotivni prostor u kome tuga i empatija dobijaju zajednički glas. Takođe, ova scena ukazuje na katarzički potencijal umetnosti, jer kroz posmatranje tuđe tuge Agnes dolazi do sopstvene spoznaje gubitka. S tim u vezi, Hamnet ne nudi utehu, već prisustvo – potvrdu da tuga ne nestaje, ali da kroz umetnost prestaje da bude sama. Na taj način umetnost postaje most koji spaja svet predstave i svet stvarnosti, umetnost postaje pogrbljeni verni (s)pas.
Autorka: Nevena Branković