foto: Vedrana Bogdanović
U Češkoj sam. Zemlji čije korijene nosi momak sa kojim sa svojevremeno razmijenjivala pisma. Ili je to Poljska. Nikako nisam mogla da zapamtim da li voli češku poeziju, a ima poljske krvi, ili voli poljsku poeziju, a diči se češkim precima. Nisam mogla da zapamtim, pa sam napisala pjesmu o tome.
Čitavog svog života miješam Češku i Poljsku. Dvije, bivše komunističke, istočnoevropske zemlje sa po pet slova u imenu, koje još dijele i granicu. Kad sam bila mala tata mi je prvo kupio globus, a onda je uslijedio i glomazni atlas teških korica. Odrastajući u podnožju planine, van civilizacije, svoje dane provodila sam proučavajući svijet. Kada odrastaš na planini i nemaš mnogo toga drugog da radiš. I na tome sam zahvalna. I tati i planini. Tako sam obišla cijeli svijet ne pomjerivši se s mjesta. Posle sam ga obišla pomjerivši se, ali to je već za neku drugu priču. Zahvaljujući geografski sluđenom tati i kolosalnom atlasu već sa svojih 8 godina znala sam sve glavne gradove Evrope, a bogami ponešto i od Azije i Afrike. Ipak, kad god bi se pomenule Češka i Poljska, moj hvalisavi ponositi stav bi utihnuo i glas bi mi zanijemio. Tako je ponekad bilo još samo sa Letonijom i Litvanijom. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se dozovem sebi. Skoro da je i dan danas tako. Za mene kao da je postojala Čehopoljska, a ne Čehoslovačka.
Prvi put u Češkoj završila sam ove godine slučajno. Došavši, u tom momentu jedinim, noćnim vozom iz Poljske, kako bih imala gdje da prespavam. Tako sam prezimila tu noć u kupeu voza. Iz zimskog sna probudio me zvuk šina zaustavljenih u nekom češkom selu i prizor prvog snijega na tom putovanju prostrtog po njegovim poljanama. Ostala sam jedva jedan dan. U Poljskoj sam ostala par dana duže nego što sam planirala – otuda sam se i našla u takvoj situaciji. Od Poljske nisam očekivala ništa, a dobila sam sve. Od Češke sam očekivala sve i baš zato se nisam osjećala kao da išta dobijam. Tako je valjda i u životu. To sa očekivanjima je vazda klizav teren. Iako sam stalno na putu i živjela bih svuda privremeno uvijek sam govorila da se ne bih trajno nastanila nigdje drugo nego u svojoj zemlji. I zbog toga su me svi gledali kao budalu. Ali tada, u Poljskoj, pomislila sam ,,ovdje bih možda i mogla da ostanem’’. Kasnije, u Češkoj, napisala sam pjesmu o tome. Ta pjesma je, doduše, bila manje o Poljskoj, a više o meni. Iako je na samom početku bila o mladiću sa početka priče.
Drugi put u Češkoj završila sam isto ove godine i isto slučajno. Ovog puta zakasnivši na bus, a ne voz. I posle kažu da je kašnjenje jedna ružna ljudska navika koju je neophodno trajno iskorijeniti. Ne padajte na takvu propagandu. Tada mi je, doduše, Češka poslužila samo kao jednokratno konačište nakon kog sam odmah ujutru hvatala bus za – pogodite šta - Poljsku. Ipak, za mene nikad ništa nije slučajno. Kako u svemu vidim znak pored puta (i na putu!) odlučila sam da odem da živim u Pragu mjesec dana, završivši tako prvi put u Češkoj namjerno. I treći put u istoj godini. I nisam naučila razlike. I nastavila sam i dalje da ih miješam. I dopala mi se i Češka koliko i Poljska. I u stepeništima starih čeških zgrada socijalizma, oronule prljavo žute fasade, optočenim debelim spiralnim gelenderima od željeza, osjećala sam se kao u kadrovima Kšištofa Kišlovskog - poljskog režisera. I u obje zemlje shvatila sam da je moguće (čak i poželjno!) u sebi sadržati eklekticizam koji čine: prefinjene pastelne fondan torte sa šlagom-zgrade, brutalistički beton sovjetskog režima i gotičke srednjovjekovne katedrale. Shvatila sam da se ljepota krije i u različitosti. U osvještavanju različitosti. U njihovom spajanju. U sjedinjavanju naizgled nespojivog. Drugi put sam to shvatila kada sam počela da jedem jaja sa urmama za doručak. Ili breskve sa pršutom i sirom. Shvatila sam i da nam je za neke stvari potrebno vrijeme. I to da nekada sličnosti ne treba tražiti izvana, nego iznutra. Pa makar i iz utrobe trojanskog konja. I i dalje miješam Češku i Poljsku. I vjerovatno nikad neću prestati, jer shvatila sam još da uvijek treba gledati sličnosti, a ne razlike. Uvijek će biti bitnije ono što nas spaja, od onog što nas dijeli.