foto: Vedrana Bogdanović
U vozu sam. U nekoj zemlji Centralne Evrope. Ili možda čak Zapadne. Vrijeme se briše kada si na šinama pola mjeseca. Vrijeme se takođe briše kada nemaš telefon. Ili ga bar postaješ svjesniji. Vremena, ne telefona. Nuspojava tog brisanja vremena, paradoksalno, jeste da si prisutniji u njemu. Poriv da budem sama sa svojim mislima u različitim vozovima, ponekada tako istih gradova, sasvim slučajno ili ipak ne, izjednačio se sa prestankom korištenja društvenih mreža. Taj poriv bio je toliko snažan da sam morala impulsivno da se spakujem i odem.
Vjerovala sam da nemam zavinost i da sam pobornik umjerene konzumacije društvenih mreža, jer mi je Instagram vazda bio ograničen na maksimalno dva sata dnevno koje bih rijetko prekoračila, izuzev onih ili mamurnih ili bolešljivih dana, a druge aplikacije nisam ni koristila. Vjerovala sam, takođe, da moje izvještavanje o sopstvenim kretnjama u tih sat-dva postavljanjem priča na Instagramu nema ništa da radi sa osjećajem validacije i da je produkt istinske želje za prikazivanjem ljepote življenja kroz moje oko.
Kako sam stalno u stanju aktivnog kretanja, često putujem i poslednji put sam sebi dozvolila da jedan čitav dan ostanem kod kuće vjerovatno davne 2023. godine, smatrala sam da je ovih sat-dva dnevno na mrežama poprilično u redu. Znala sam da život ne ostavljam na nivou digitalnog i to mi onda nije izazivalo pretjeranu uznemirenost. To sam dalje sebi potkrijepila činjenicom da poznajem i da sam nerijetko okružena brojnim ljudima koji svoje dane provode izležavajući se na kauču u dnevnoj sobi i listajući Tiktok (ipak u nemogućnosti da odgledaju jedan čitav video ako traje duže od minut) ili ,,bindžujući” Netflix seriju (kažem Netflix, jer, opet, nemaju dovoljno pažnje za sadržaj epizode duži od 45 minuta). Tako, u poređenju sa njima, ja u suštini nisam toliko loša i nisam digitalno ovisna, odnosno digitalna ovisnost mi ne čini veći dio života i ne podređujem sve oko sebe tome.
Elem, desilo mi se da mi je na tom istom telefonu nestalo memorije na tom varljivom ICloudu i tako je moje korištenje sa minimalnog prešlo na nepostojeće. I meni je to bilo sasvim nebitno. Međutim, ne možemo biti potpuno netehnološki nastrojeni u svijetu u kome je sve satkano od tehnologije. Tako nam je korištenje malo naprednije tehnologije nužno za ,,normalno“ funkcionisanje u ovdašnjem svijetu - pa makar i samo za poslovne dogovore na Viberu. To se sve poklopilo i sa korijenima mog samostalnog života na putu. U tom periodu počela sam da putujem sama vozom kroz Evropu. Na takvim putovanjima se screen time prirodno svakako redukuje usljed: nedostatka vremena, nedostatka interneta, čuvanja baterije za hitne slučajeve, ali i želje za što autentičnijim življenjem. Upoznavanje novih gradova, ljudi i kultura čini nas prisutnijim tamo gdje smo. I samo tako tada mi je sinulo koliko je i to naizgled minimalno zapravo bespotrebno.
Organski instinkt odveo me iznenada potpunoj obustavi djeljenja. Sve je to savršeno funkcionisalo dok nisam shvatila da izgleda to što ne dijelim drugim ljudima znači da ni ne živim. Tako sam se našla u koštacu sa mnogobrojnim pitanjima. Ako ne dijelimo da li zaista živimo? Ako dijelimo da li nas to koči u stvarnom taktilnom doživljaju života? Da li je Instagram samo novi medij umjetonosti usljed tehnološkog progresa svijeta ili antibiotik koji nas je toliko anestizirao da ni ne primjetimo njegove nuspojave?
Kada putujem, putujem sama. O tim putovanjima ne izvještavam dok traju nego radije uz neku kafu, vino ili rakiju kada se vratim nazad. Izgleda da sam zbog toga počela da se osjećam nevidljivo, a ljudi su po povratku znali da mi kažu kako sam samo isparila i nestala. To je dodatno podstaklo moja promišljanja o ovoj složenoj tematici, jer čini se ako nestanemo iz digitalno skrojenog svijeta onda to valjda znači da ne postojimo ni u ovom opipljivom. Odnosno, da ni ne živimo. Ili barem ne onako kako se to od nas očekuje.
Možda je ovo pravi trenutak da se prisjetimo da srž nije u pokazivanju uspomena na koje ćemo se osvrnuti u nekoj fiktivnoj budućnosti, nego u što kvalitetnijem proživljavanju sadašnjosti. Na kraju se samo vrijedi zapitati: da li nam to manično bilježenje i dijeljenje momenata pomaže da se sjećamo ili da zaboravimo? Da li ih uopšte živimo dok se dešavaju u sadašnjem trenu ili tek onda kada nam stigne notifikacija da je neko lajkovao našu priču? Zašto trenuci koje nismo podijelili javno sa drugima kao da se nisu ni desili? Živimo li ako ne dijelimo? I još nešto mnogo bitnije, živimo li da bismo dijelili?