foto: Vedrana Bogdanović
U Pragu sam. Na pragu između putovanja i dolaska kući. Putovanja, jer sam van svoje zemlje. Rekla bih i van svog stana, ali ga trenutno nemam. Još odavno. Kuće, jer sam nakon mjeseci i mjeseci aktivnog kretanja došla ovdje da se odmorim. Kuća je kuća, pa i kad nije moja. Kuća je osjećanje, a ne samo kvadrat natkriven trouglom, sa krošnjom pored, koji smo popunjavali voštanim bojama na časovima likovnog onda kada se život činio dosta jednostavnijim. Šta je uopšte naše? Zašto imamo potrebu da na sve stavimo taj žig posjedovanja? Javno se odričem prisvojnih zamjenica. Ne želim ništa konačno i zapečaćeno. Ništa nije moje. Ali je sve u meni.
Dakle, kuća nije moja, ali sam kod kuće. U Pragu. Gledam najljepši zalazak sunca u parku Riegrovy Sady. Nešto kasnije saznaću da ima i ljepših, ali u tom trenutku toga nisam još svjesna. Tek sam došla i mislim to što mislim. I ponovo se pitam otkud ja ovdje. Taj dobro poznati nenadani ničim izazvani momenat realizacije sopstvenog prisustva. U Pragu sam. Živim tu. Kako sam tu završila? Ne znam, ali mi je drago da jesam. Ostala sam bez para doduše. Mama, koja čitaš (ili se bar nadam da čitaš) moje kolumne, zanemari sve što ćeš saznati u narednim redovima.
Imam 660 dinara na bankovnom računu što mi se činilo i dovoljno donekle, sve dok to nisam preinačila u češke krune i shvatila da otprilike nemam ni za hljeb. U besparici nemam šta drugo da radim, pa šetam po cijele dane. Obišla sam pješke cijeli cjelcati Prag. Dva puta. I treći bih. Ne, zapravo. I treći ću. Naučila sam mapu ovog grada kao linije dlana ove ruke. Idem da vidim unutrašnjost crkve Jože Plečnika. Mislim nije njemu posvećena, nego je njegova arhitektura. Nije on neki svetac, nego tek arhitekta. Tu se ne plaća ulaz. Ulazim i shvatam da sam slučajno upala na misu. Ovo nije prvi put da sam slučajno završila na misi. Prvi je bio kada sam ušla da pogledam crkvu u Zagrebu. Bilo je predbožićno vrijeme, pjevalo se i grlilo i govorilo nešto onima pored tebe, ali ja nisam razumijela šta se kaže, pa sam samo mumlala sebi u bradu.
U svakom slučaju, divno sam se provela tada. Zato ostajem. Da vidim kako izgleda ova procesija, a i bilo bi neprijatno da baš sada izađem. Sviđa mi se ovdje, ali se osjećam kao neki strani špijun poslat od vlade da ispita kako je to kod katolika. Uljez. Umetnuti element. Zapažam jednog dječka koji očigledno nije uspio da se kamuflira tako dobro kao ja. Ipak je meni drugi put i imam iskustva. Njemu je sasvim izvjesno prvi. Jasno je da je u pitanju turista. Stojimo jedno pored drugog. Pomislih iznenada šta ako je ovo čovjek mog života. Pomislih kako bi bilo smiješno da godinama kasnije pričam da smo se upoznali u crkvi. I to katoličkoj crkvi. A ja niti sam katolkinja, niti bogzna kakva vjernica. Bar ne onako kako se to od mene očekuje, odnosno u tom konvencionalnom instituciono-crkvenom smislu. Inače, vjerujem u sve, jer osjećam sve. I ne trebaju mi nikakvi dokazi za ljubav na svijetu. Shvatam da ponovo radim to. Prosto moram da filmovizujem svaku situaciju koja me snađe. Tako i dok se šetam jesenjim ulicama prohladnog Praga u najtanjoj jakni na svijetu razmišljam kako sam omot albuma Bob Dilana i onda mi nije hladno. Ili mi je i dalje hladno, ali je podnošljivije, jer sam na omotu albuma Bob Dilana. Tu i treba da ti bude hladno. Pa izdržim.
Jesen je, smrzavam se, nemam para, pišem i beskonačno se šetam gradom. Možda sam i Peti Smit u ,,M Train’’. Zalutala sam i nemam mape. Ekran telefona zabrinuto i sa poslednjim atomom snage prikazuje 1%. Pomislim koji je ovo put u ovom mom kratkom životu da mi se ovo dešava. Izgubim se u Pragu zbog toga što mi se telefon ugasio. Nemam kako da pokažem svoju elektronsku avionsku kartu, u redu za ukrcavanje na aerodromu u Barseloni, zbog toga što mi se telefon ugasio. Nemam punjač ili odjednom shvatam da je punjač baš u tom momentu crkao. Ili je davno crkao, nego ja nisam primjetila. Ili imam punjač i on nije crkao, ali je crkao telefon. Jednom se tako ugasio i zadrto štrajkovao neka 3 dana, dok sam boravila u zaseoku negdje u Poljskoj, odakle je trebalo da se uputim u još veći zaseok negdje u Sloveniji, ali nisam znala baš tačno gdje, niti imala telefon da to utvrdim. Jednom sam ga izgubila i shvatila to tek posle 15 sati. Dobro lažem. Nije jednom, nego dvaput. Opet lažem. Nije dvaput, nego bezbroj puta.
Mislila sam da je do određenog punjača ili određenog telefona, ali mi se isto dešavalo i kada ih promijenim. Tako sam prihvatila da je ipak do mene. Ovakve stvari dešavaju se samo meni. Ili pretežno meni. Pomislim da mora da me neko ukleo. Bacio na mene neku crnu magiju da me prati baksuzluk gdje god da krenem. Onda shvatim da nisam ja ta koja je baksuzna, nego ta koja je dovoljno hrabra da rizikuje. I ta me misao umiri dovoljno za dan. Sjećate se onih 600 dinara na kartici sa početka priče? Ušla sam u bioskop i potrošila ih na film, dok se telefon punio na biletarnici, da posle nađem put do kuće.
Autorka: Vedrana Bogdanović