foto: Vedrana Bogdanović
U Trstu sam. I kao što se dalo primjetiti u jednoj od prethodnih kolumni, ili čak više njih, mjesta i osjećaje u njima uvijek vezujem za kadrove iz filmova. I baš kao što sam u češkom Pragu bila u zamrznutim slikama ,,Dvostrukog Veronikinog života’’ poljskog autora, tako sam i sad, u Trstu, zapravo ironično u ,,Smrt u Veneciji’’. Mada, ni ona nije toliko kilometarski daleko, iako Venecija i Trst gradskom strukturom i licima u njoj jesu miljama udaljeni. Možda razlog za ovakav osjećaj treba tražiti u činjenici da sam ovdje prvi put van sezone. Ima nečeg utješnog i umirujućeg u primorskom mjestu van sezone. Grad ogoljen, bez one očekivane ljetne gužve i vreve. Ako se ikada stvarno zaljubim neplatonski biće to zato što sam osjetila da mi je neko poput morskog mjesta van sezone – ne zahtjeva ništa od mene, ne očekujem ništa od njega, ali uprkos tome, daje mi ogoljenost i dobijam mir, posoljen zubatim suncem.
Italijanski gradovi pored mora van ljetne sezone odlikuju se i svojim stalnim stanovnicima. Tako dok se šetam širokim bulevarima ovog grada, ili pokraj isto tako širokih kanala (koji nimalo ne liče na one u Veneciji), hvatam poglede većinski penzionisanih mještana, mahom osjedelih baka i deka, zabundanih, i obrgljenih pletenim šalovima, koji neočekivano imaju više života unutar sebe nego bilo koji mlađi turista (kojih je u januaru ionako malo). Ima nečeg u morskom mjestu van sezone što liječi. Iscjeljuje. I podmlađuje. Odgovorno tvrdim da ljudi ovdje stare sporije. Ili barem – da se tako izrazim – zdravije. Ne znam to da objasnim. Žena koja me vozila kolima iz Ljubljane do Trsta izjavila je da ovdje želi da se penzioniše, iako čitav život tamo živi. Sada znam i zašto.
Erik Romer je u svom ,,Kolekcionaru’’ rekao ,,Ništa ne raditi i ne misliti ništa ne radeći je naporno. Lakše je raditi – samo pratiš već utabanu stazu. Postoji neka lenjost u radu. Rad je neka vrsta bijega unaprijed; neka vrsta mirne savjesti koju čovjek sebi kupuje... Treba imati hrabrosti da se ne radi.’’ I zaista, ovdje ljudi ne rade ništa i istinski ne misle ništa ne radeći. Gledam u dekicu na molu, sjedi očiju uprtih u horizont (to je kristalno jasno iako nosi naočare za sunce) i ne misli ništa. Samo uživa. I upija. Ja, dok ga gledam, shvatam da gubim u ovoj igri hedonizma. Jer razmišljam kako ću ga pretvoriti u priču. Jer shvatam dok ne radim ništa i gledam u otvoreno more, ja ipak mislim – i ma koliko lijepe te misli bile i dalje se osjećam poraženo jer ne mogu samo da budem.
Vraški je teško i izuzetno hrabro ne misliti, nego samo postojati. I ne sjećam se koji je tačno to filozof rekao, ali jeste rekao, ono famozno ,,Mislim, dakle postojim.’’ Sad mi postaje jasno da je to rekao jednostavno zato što nije bio dovoljno hrabar, zadovoljan ili umiren, da kaže samo ,,Postojim.’’ Dok gledam i one druge starosjedioce u zimskim baštama italijanskih kafea (jer, jel’te, pušenje unutra nije dozvoljeno) shvatam da bi oni sasvim organski i stameno mogli da kažu samo ,,Postojim, dakle postojim.’’ Ja to ne mogu i zato neću, kao oni, doživjeti stotu. Ili živjeti vječno. Ali ću barem imati tekst za sledeću kolumnu.
Ne volim gradove širokih trgova. Volim ono što može da me sakrije kod sebe, a ne izloži. Vjetru. I drugima. Bilo čemu. Iako bih bila primorsko mjesto van sezone, nikada ne bih bila lučni grad. U bilo kojoj sezoni. Sezona je u ovom slučaju nebitna; nelagodan osjećaj prostire se kroz sva godišnja doba. I mada mi se sviđa ideja da u mene svraćaju putnici namjernici, slučajni prolaznici, pa potom odlaze dalje – da sam mjesto tranzita, poput Mark Ožeovih nemjesta, i niko me ne smatra svojim - osjećaj nelagode izaziva znanje da na mojim dokovima uvijek nešto stoji, usidreno i čvrsto. Nešto zbog čega ne mogu da sa bilo kog mjesta skočim u plavetnilo.
Pritom, iako mjesto tranzita, Trst svi smatraju svojim. Oko njega su se borili Italijani, Hrvati, Slovenci, Srbi, a danas sam od žene koja me dovezla iz Ljubljanje do ovdje saznala da ga sebi prisvajaju i Austrijanci. Zbog Marije Terezije. Zamislite samo! Ja to ne bih podnijela. Ne znam kako se on osjeća povodom toga. Prava istina je, ipak, da su gradovi samo svoji i ne pripadaju nikome i baš zato sam u njima tako slobodna.
Ima ona anegdota, kad se posle II svjetskog rata sporilo između Italijana i Jugoslovena čiji je Trst i ko će da ga pripoji sebi, pa su dolazile strane delegacije da ispitaju situaciju i donesu presudu. Jugoslovenska propaganda je bila prekomjerno jaka, toliko da su je neki smatrali čak kontraproduktivnom i glavnim razlogom zašto nam nije pripao, da se svuda po ulicama moglo čuti skandiranje ,,Hoćemo Jugoslaviju! Hoćemo Jugoslaviju!’’ nakon čega je zaključak jednog od američkih članova komisije bio samo ,,ovdje nema Italijana niti Jugoslovena, nego samo Hoćema.’’ Ja ga neću i baš zato je moj. Ne prisvajam ga i baš zato mi se daje. Pruža mi slobodu da odem i baš zato mu se uvijek vraćam.
Autorka: Vedrana Bogdanović