foto: Canva
Menstruacija je deo života miliona devojaka i žena, ali se o njoj i dalje govori tiho, kao o nečemu neprijatnom. Iako je reč o osnovnom biološkom procesu, društvo je često svodi na „lični problem“, prebacujući odgovornost isključivo na pojedinku – da sama plati, organizuje se i ćuti. Takav pristup zanemaruje činjenicu da menstrualne potrebe direktno utiču na mogućnost da neko ide u školu, radi i boravi u javnom prostoru bez straha od neprijatnosti ili poniženja. Odnos prema menstruaciji zato govori mnogo o tome koliko društvo zaista vrednuje zdravlje, dostojanstvo i ravnopravnost žena.
Menstrualno siromaštvo
Kao što niko ne dovodi u pitanje dostupnost vode, sapuna ili toalet papira u javnim toaletima, tako ni menstrualni proizvodi ne bi smeli da budu tretirani kao luksuz ili dodatna pogodnost. Oni su deo osnovnih higijenskih uslova za polovinu populacije. Problem nastaje onda kada biološka realnost ostane neprepoznata u javnim politikama — tada menstruacija postaje izvor neravnopravnosti, stida i isključenosti, umesto da bude shvaćena kao ono što jeste: normalan, prirodan i predvidiv deo ljudskog života. Menstrualno siromaštvo je rastuća kriza javnog zdravlja koja se odnosi na nemogućnost devojčica, žena i osoba koje menstruiraju da sebi priušte osnovne higijenske proizvode (uloške, tampone), kao i na nedostatak pristupa čistoj vodi, toaletima i obrazovanju o menstrualnom zdravlju. Gotovo svaka osoba koja menstruira bar jednom je doživela da menstruacija počne neočekivano ili bez uloška pri ruci. Tada nastupa panika koja nije samo fizička, već i društveno uslovljena – ulošci se traže šapatom i eufemizmima, što pokazuje koliko je menstruacija i dalje tabu. U takvim situacijama važnije od udobnosti i higijene postaje izbegavanje „sramote“. Često se pribegava nehigijenskim improvizacijama poput toalet papira ili maramica, što može dovesti do infekcija i iritacija, ali i ozbiljnijih komplikacija poput sindroma toksičnog šoka. Pored fizičkog rizika, prisutan je i psihološki teret stida i nemoći. Zato bi mnogo značilo kada bi osnovni menstrualni proizvodi bili dostupni svuda, bez pitanja i neprijatnosti.
Razbijanje tabua
Važno je govoriti o ovoj temi jer se na taj način direktno smanjuje stigma, koja iako formalnim uvođenjem zakonske jednakosti između oba pola, nije srušena. Žena znači Revolucija! je neformalna feministička inicijativa posvećena stvaranju prostora u kojem se govori o rodno zasnovanom nasilju, seksizmu i mizoginiji, kao i o temama posvećenim ženama i drugim marginalizovanim osobama, njihovom dostojanstvu i reproduktivnom zdravlju. Kroz kratak intervju sa članicama ove organizacije, saznali smo kako one gledaju na ove probleme, a Valentina Milićević rekla nam je sledeće: ,,Menstruacija nije vidljiva u javnom prostoru i ne smatra se „normalnim” delom svakodnevnog života za sve. U savremenom kapitalističkom poretku, osnovni životni troškovi se određuju prema ideji univerzalnog, navodno neutralnog tela koje nema telesne cikluse. Iz toga proizlazi pretpostavka da su osnovne životne potrebe iste za sve, iako u stvarnosti nisu. Kada cene rastu, menstrualni proizvodi postaju skuplji, a oni su neophodni za održavanje higijene i zdravlja. Ako se štedi ili proizvodi ne kupuju, povećava se rizik od infekcija, iritacija i bolova, što direktno utiče na zdravlje osoba koje menstruiraju.” Koliko zaista košta ženu, a koliko sistem? U drogerijama u Srbiji pakovanje od 10 jednokratnih uložaka može se naći po cenama koje variraju od oko 150 do 700 dinara. Cena najčešće prati kvalitet: sa boljom apsorpcijom i dodatnom zaštitom – skuplji su. Oni jeftiniji često su manje udobni i sa slabijom moći upijanja. Izbor tako postaje pitanje budžeta, a ne komfora i zdravlja. Ako uzmemo da prosečna menstruacija traje oko pet dana u ciklusu od 28 dana, i da žena u proseku potroši između 3 i 8 uložaka dnevno — u zavisnosti od obilnosti krvarenja — dolazimo do potrošnje od približno 15 do 40 uložaka po ciklusu. To znači da je mesečno potrebno između jednog i po i četiri pakovanja. U praksi, to je trošak od oko 225 dinara mesečno (ako se kupuju najjeftinija pakovanja) do 2800 dinara (ako se kupuju najskuplja). Na godišnjem nivou, to može značiti izdatak od približno 2700 do čak 33600 dinara. A to je samo osnovni proizvod — bez uračunatih dnevnih ili noćnih varijanti, uložaka za pojačano krvarenje ili dodatnih higijenskih sredstava. Problem nije samo u ceni, već u principu: zdravlje ne sme da zavisi od novca, niti kvalitet zaštite sme biti luksuz. Kada je bolja zaštita skuplja, razlika u ceni postaje razlika u dostojanstvu i sigurnosti. Trošak za sistem bio bi relativno mali, posebno uz nabavku na veliko. Zato pitanje nije da li je moguće, već da li postoji politička volja da se to prizna kao javna odgovornost.
Glas aktivizma
O menstrualnom siromaštvu i društvenim problemima nastalih iz patrijarhata, bavi se Femmedia, organizacija koja se bori protiv rodnih stereotipa i govora mržnje u medijima. Njena osnivačica, Milica Marković, koja se bavi feminizmom, istakla je svoj stav o menstrualnom siromaštvu, dostupnosti uložaka: ,,Često se siromaštvo posmatra kao nemaština i izuzetno loši uslovi, ali kod menstrualnog siromaštva nije o tome reč - može se svakome desiti da tog meseca ne može da izdvoji hiljadu-dve za uloške, već mora da improvizuje ili bira jeftinije opcije. Takođe, nisu u svim mestima svi proizvodi podjednako dostupni i nekada nije moguće izabrati jeftiniji opciju, jer ona ne postoji. Mnogo je strašno kada iz meseca u mesec moraš da razmišljaš o tome da li ćeš moći da priuštiš osnovnu higijenu.” Kada se govori o ovoj temi, nailazi se na određeni broj negodovanja, a upravo o tim argumentima, Milica je rekla sledeće: ,,Najčešće je to priča da devojke uzimaju te uloške i nose ih kući, a to je meni još jedan znak za uzbunu jer da one sebi mogu da priušte menstrualnu higijenu, ne bi morale da ih uzimaju iz javnih toaleta. Na njih moramo odgovoriti glasno i jasno, činjenica je da žene i devojke sebi ne mogu da priušte osnovne proizvode za higijenu, često sebi uskraćuju pravilnu negu, a nekada uložak nose satima. Institucije moraju da prestanu da se prave da je menstruacija ružna reč, jer je polovina stanovnika ove zemlje ima, ono što nemamo jesu pristupačni menstrualni proizvodi jer se oni oporezuju sa čak 20% PDV-a, kao i recimo cigarete.” Na kraju, postavlja se pitanje, šta bi bio prvi konkretan korak ka uvođenju besplatnih uložaka u javne WC-e i kako građani, posebno mladi, mogu da se uključe i izvrše pritisak na institucije? ,,Priča o ovoj temi. Da budemo glasni. Mladi moraju da potenciraju na tome da menstruacija nije ružna reč i da svi imaju prava na besplatne higijenske proizvode.”
Kako to rade druge zemlje i gradovi
U mnogim gradovima i državama širom sveta menstruacija se prepoznaje kao javno pitanje dostojanstva i jednakosti, pa se preduzimaju konkretne mere da menstrualni proizvodi budu dostupni bez barijera. Na primer, u Škotskoj je od 2020. godine zakonom propisano da su menstrualni ulošci i tamponi besplatni u javnim objektima, školama i univerzitetima, kao deo obaveze lokalnih vlasti da obezbede osnovnu higijenu. U Talinu, glavnom gradu Estonije, besplatni menstrualni proizvodi se nude učenicama direktno u školskim toaletima, čime se smanjuje stres i nelagoda zbog iznenadnih menstrualnih potreba. Slične inicijative postoje i u drugim delovima sveta — od automata sa besplatnim proizvodima u školama u Belgiji, do lokalnih projekata u Australiji i drugim regionima. U Srbiji takođe ima primera pomaka: pojedini kafići, fakulteti i škole počeli su da uvode besplatne uloške u toaletima kako bi olakšali pristup, ali takvih inicijativa je i dalje jako mali broj u odnosu na potrebu. Ove prakse pokazuju da omogućavanje besplatnih menstrualnih proizvoda može da postane standard, ali da je za to potrebna šira društvena i institucionalna podrška — ne samo pojedinačni entuzijazam.
Od stida do politike: zašto je ovo pitanje ravnopravnosti
Odnos prema menstruaciji pokazuje koliko su žene vidljive u javnim politikama, a koliko se i dalje podrazumeva da će se žene „nekako snaći“. Dok god je snalaženje individualna obaveza, a ne sistemski problem, menstruacija ostaje tiha linija podele između onih koje mogu da plate dostojanstvo i onih koje to ne mogu. Upravo tu biološka činjenica postaje političko pitanje — jer utiče na obrazovanje, rad, kretanje i zdravlje. Ulošci u javnim toaletima zato nisu simboličan niti privilegujući gest. Pomak od stida ka politici znači i pomak od tišine ka pravu. Kada se menstruacija prizna kao društvena, a ne privatna briga, otvara se prostor za konkretne mere, budžete i odgovornost institucija. Tada se menja i poruka koju društvo šalje: da dostojanstvo, zdravlje i prisustvo u javnom životu ne smeju da zavise od toga da li neko tog dana ima novac u torbi — ili uložak.
Autorka: Ines Arsenijević