Razglednica, Beograd(u): Moram da odem da bih se vratila

foto: Canva

U Beogradu sam. U jednoj od prethodnih kolumni, ili čak više njih, pisala sam o svojoj nemarnosti, sa posebnim naglaskom na stalna gubljenja telefona, uvijek i svuda. Stoga mi je pomalo bizarna, ali mnogo više smiješna, činjenica da mi prošle srijede nije izašao novi tekst – jer sam izgubila telefon. Ne brinite, pronašla mi ga je divna radnica u ponoćnom vozu na liniji Novi Sad-Beograd i dobrano se potrudila da stigne do mene. Ja, takva kakva jesam, shvatila sam da ga nema tek narednog dana, posle nekih 20 sati. 

Osim o gubljenju telefona, pisala sam i o tome kako mi je baterija uvijek prazna čak i onda kad ga imam. Tako je bilo i taj dan, te sam ga, misleći da je ugašen i da mi kao takav ničemu ne služi, samo ćušnula u svoju torbu, u kojoj je ionako najčešće spakovan čitav moj život. Međutim, da bi situacija bila sasvim jasna moram da vas vratim par sati unazad.

Dakle, jednom sam pročitala neki citat koji je išao otprilike ovako ,,Kuća je tamo gdje svi tvoji pokušaju da pobjegneš prestaju.“ Za mene cirkus je jedno od rijetkih mjesta na kojima se neizostavno tako i osjećam. Zbog toga i živim na relaciji Novi Sad-Beograd. Tako smo i naš trening produžili za nekih sat i po-dva, pa je trajao do kasno u noć. Po izlasku iz prostora u kome smo zamalo ostali zaključani pošto su nam svjetla davno pogasili, uzela sam telefon da pogledam da li mogu nekako u to gluvo doba da se vratim do Beograda. BlaBla Car (moje omiljeno prevozno sredstvo i inicijator polovine značajnih priča i poznanstava iz moje biografije) nije davao znakove života, a poslednji voz bio je u ponoć. Tako sam se zaputila ka stajalištu u centru na kome ću čekati bus za Petrovaradin. Ubrzo se moj telefon ugasio, a ja shvatila da ću, ukoliko ne stignem na vrijeme za ukrcavanje, morati da prezimim na ulici, s obzirom da je to bio početak ovog proljećnog, ali prohladnog, vremena. I s obzirom da od milion ljudi za koje znam da žive u Novom Sadu, i potencijalno mogu da me ugoste, ne znam ničiju adresu. Niti bilo čiji broj telefona napamet. 

Doduše, to sa telefonima i bubanju brojeva po pamćenju ide mnogo dalje. Naime, pošto sam ranije osjećala izuzetnu nelagodnost i izvjestan strah od javljanja na telefon - posebno na nepoznate brojeve - odlučila sam da će svi biti nepoznati. To je bio moj prst u oko univerzumu. Tako se i sada, u mom imeniku telefona, rijetko mogu naći memorisani brojevi. Pa se prijatelji čudom čude, a često i ljute, kada vide da se, kada iskoči njihova poruka pojavi samo tamo neki nepoznat kontakt. Kasnije sam mislila da će mi zbog toga biti lakše da mi ti brojevi ostanu urezani u glavi, ako ih već viđam učestalo. To se, međutim, ispostavilo kao netačno. Posebno jer ni svoj broj još uvijek ne znam da izdiktiram svaki put, pa krenem da se prisjećam, zamuckujem, griješim i zbunjujem - i sebe, i druge. Doduše, isto se dešava i kada me pitaju za godine. 

Nego da se vratimo na početnu liniju fabule i prvu liniju fronta. Jer to što se doživjela (preživjela?) taj dan i jeste bilo nalik nekom ratovanju sa svemirom. Posle su mi neki mnogo učeniji ljudi od mene rekli da je to zbog retrogradnog Merkura. Ja, da bih skinula krivicu sa sebe, sam odlučila da im, bez dodatnih sumnji, u to i povjerujem. 

Stigla sam na taj poslednji voz i u njemu pokušala da čitam ,,Igre i ljudi” Kajoe Rožea, gdje mi se nije svidjelo što uopšte ima potrebu da klasifikuje igre, jer su igre posebne baš zato što su neukalupljive, pa sam sa svakom novom okrenutom stranicom sve manje čitala, a sve više spavala. Probudila sam se na Novom Beogradu, shvatila da je 1 ujutru i da nemam kako da dođem ni do kuće ni do centra, osim sopstvenim nogama na kojima su u tom trenutku braon kaubojske čizme (pretpostavićete ne naročito udobne), dok je na ramenu velika torba u kojoj je, kao što sam već rekla, čitav moj život (pa zato još i teška, jer nije baš lako nositi čitav život na svojim plećima kroz socijalističke blokove). Počnem ja tako da šetam, sa idejom da stignem do centra i odatle uđem u voljenu mi trolu broja 29. I uhvati me na tom putu neka milina, i odjednom sve ima smisla, i vjerovatno je i sve to povezano sa treningom od četiri sata, i sa ljudima za koje sam uvijek iznova zahvalna, a bogami i sa činjenicom da nemam telefon kao distrakciju. 

Tako blažena stignem do Brankovog mosta, pa stanem tu i gledam lijevu stranu rijeke, jer mi se u desnu već unazad par godina ne mili pogledati, a svakim danom postaje sve teže. I vrati mi se nostalgični osjećaj prvih dolazaka u Beograd. Tad je autobuska stanica bila još na onom starom mjestu, u Karađorđevoj, gdje sam kasnije i živjela. Ii bus iz mog rodnog grada morao je da pređe Brankov most, a ja sam uvijek gledala opčinjeno i iščekivala da živim u tom gradu. Potom, kad sam se konačno tu i preselila, sam opčinjeno gledala i divila se što živim u tom gradu. I sve je bilo nekako nestvarno. Devet godina kasnije i dalje je nestvarno. Ali samo sa lijeve strane. Na desnoj nije Beograd koji pamtim. Na desnoj nije Beograd. 

Sjetih se tako i kad smo moja prva cimerka i ja otišle da tražimo klupu na Savamali – onu na kojoj su sjedili Ekser i Švaba u ,,Vratiće se rode” - i nismo je našle. Prvo sam mislila da je do našeg (ne)snalaženja u prostoru, jer jednom isto tako nismo našle Adu Ciganliju. Nekoliko mjeseci posle shvatila sam da je nismo našle, jer u tom trenu već nije ni postojala. Jer je bila srušena da bi se izgradilo nešto drugo. Tada, nisam shvatala megalomske razmjere toga. Tada, to je bila samo jedna drvena klupa. Sada, na mjestu drvene klupe koja je čuvala sjećanja, nostalgiju i melodični instrumental ,,Svako ima svoju Marinu” u glavi, stoji čitav jedan novi svijet, koji valjano ni ne može da se nazove svijetom, jer više naginje simulacijama u vidu istovjetnih distopijskih predgrađa u SIMS-u ili Minecraft gradnjama, nego li nečemu što je stvoreno od ljudi za ljude. U tom smislu, jedino logično objašnjenje je da nije stvoreno od ljudi, i da oni za koje je stvoreno isto tako nisu ljudi. Prihvatiti takvu tvrdnju kao istinitu i nije teško, zar ne? 

Nego, brzo sam sklonila pogleda sa te gomile pjeska i stakla konstruisane za postapokaliptično življenje, i držala ga čvrsto i fiksirano ka drugoj strani mosta. Ka baroknoj arhitekturi Saborne crkve i njenoj zelenkastoj kupoli, ka Pobedniku i kalemegdanskim bedemima ma koliko turistički kliše oni bili, ka spajanju dvije rijeke u mraku i mjesečini koja obasjava njihove talasaste površine u navratima. I posebno ka jednoj visokoj jarko narandžastoj zgradi pored vode, sa pariskim krovom i malim balkonom u potkrovlju, na kome sam se još od kada zamišljala kako sjedim sa nogama opruženim na austrougarsko gvožđe ograde i pogledom uprtim u sunce i sivu zgradu brutalizma sa Coca-Cola znakom na vrhu u dubini naslikanog prizora preko puta. Tako sam, mala ja to zamišljala, a velika ja slučajno završila baš tu jednog naizgled običnog popodneva i provela par dana tamo, svako jutro ustajući kao princeza iz neke Andersenove bajke, otvarajući prozor svoje kule i pružajući ruke u vis, ka novom danu. Dok me ,,zla maćeha i polusestre bliznakinje ne zarobe”. Ali, to je bilo posle. I nije dugo trajalo. I kao i sve bajke, završilo se sretnim krajem. A posle srećnog kraja? Život se isto tako nastavi do sledećeg pada i sledećeg novog kraja ciklično se vrteći u nedogled. Svaki epilog je novi prolog. Jer, ništa se ne završava - samo teče. 

Kao i ta rijeka ispod, dok ja razmišljam o svemu tome, u nemogućnosti da se ne nasmijem zbog svega što mi je ovaj svijet pružio. U nemogućnosti da budem ljuta što sam upravo hodala sat vremena i što je 2 ujutru i što vjetar oštro šiba, a ja u tankoj jakni, i što mi je telefon ugašen, a ja nemam punjač, i što još nisam stigla u topao krevet. U nemogućnosti da se ne sjetim tog svog francuskog stana iz snova u koji sam oduševljeno zurila kad sam nekada davno sa školom dolazila na izlete i u koji me sticaj okolnosti (da ne kažem ponovo: univerzum) smjestio par godina posle. 

I gledajući odsjaj rijetkih gradskih svjetala u vodi ispod mene sjetim se tog vremena, i Bitipatibija, i spota za ,,Pesma Beogradu / Kafane”. I zbog toga što mi je isključen telefon, a i što nikada nemam interneta i da nije, pa ni ne mogu da je pustim, pa krenem da je transcedentalno prizivam u glavi i pjevušim i toliko je intenzivno čujem, da sutradan kad shvatim da mi nema telefona, pomislim da sam ga tad još imala, jer sam slušala muziku na slušalice. I onda se sjetim i onog prvobitnog osjećaja kada se preseliš u drugi grad sam samcijat i sve ti je novo i moraš da se snađeš i moraš sve da shvatiš - i moraš da maštaš. I tako onda pustiš seriju ,,Jutro će promeniti sve” po prvi put, da ti bude lakše, i vidiš da niko nema ni najmanje sređen život, iako su likovi više od deceniju stariji, ali poželiš da i ti isto tako nemaš sređen život kad porasteš (jer sada nemaš svakako, ali sada je to normalno i očekivano) i sve ti bude toplo. I poželiš da ta drvena, pomalo raspadnuta klupa, na Savamali na starom šetalištu pored rijeke, i dalje postoji. I poželiš da odeš tamo, sjedneš i pustiš ,,Svako ima svoju Marinu”.

Moja Marina je Beograd, kome se iznova vraćam, ma koliko puta i na koliko god dugo iz njega otišla. Izvinjavam se Bitipatibiju, ali morala sam i ja da napišem svoju ,,Pesmu Beogradu”. Mada je, u mom slučaju, to ,,P(j)esma Beogradu”. Onom koji i dalje negdje postoji, samo ga je sada znatno teže naći. Onom, sa lijeve strane mosta. Iz pravca Novog Beograda. Onom, koga, kao i ljude, najviše volim kada nisam tu. Onom koji iznova napuštam. Jer samo kada nešto napustiš tome možeš i da se vratiš. 

Autorka: Vedrana Bogdanović