foto: Canva
U teoriji, porodiljsko odsustvo je pravo. U praksi, ono se često doživljava kao prekid koji remeti profesionalni kontinuitet. Za mnoge žene u Srbiji, posebno one koje porodicu zasnivaju na početku karijere, povratak sa porodiljskog ne znači nastavak rada, već suočavanje sa tišinom, nejasnim objašnjenjima ili otvorenim isključenjem iz profesionalnog prostora. O toj tišini se najčešće govori u trećem licu, iako je mnoge od nas već žive iznutra.
Savremeno tržište rada zasniva se na fleksibilnosti, projektima, privremenim angažmanima i ugovorima na određeno vreme, koji formalnu zaštitu čine slabom. U takvom sistemu, porodiljsko odsustvo postaje rizična tačka - ne pauza u radu, već trenutak u kojem se profesionalna pozicija dovodi u pitanje. Povratak često liči na novi početak i novu selekciju, a ne na nastavak već započetog puta. Za žene koje su u profesionalni identitet tek počele da ulažu, taj rez je ličan i sve češće, trajan.
Ono što je posebno problematično jeste način na koji se ovaj proces tumači. Umesto da se prepozna kao sistemski problem, majčinstvo se individualizuje. Ženama se sugeriše da su „pogrešno tempirale“, da su same odgovorne za posledice, dok se sistemski uslovi u kojima rade retko dovode u pitanje. Taj mehanizam je lako prepoznati, naročito kada se nađeš u njegovom središtu.
Paralelno sa tim, u javnom prostoru, najčešće na društvenim mrežama, TikToku i Instagramu, sve je prisutniji narativ u kojem se odustajanje od karijere predstavlja kao poželjan, pa čak i luksuzan izbor. Povlačenje iz profesionalnog života vrednosno i estetski se oblikuje kao znak uspeha i stabilnosti, dok se rad i ambicija implicitno predstavljaju kao prepreke porodičnoj ravnoteži.
Ovakav narativ zanemaruje kontekst u kojem do tog „izbora“ dolazi. Retko se govori o uslovima rada, nedostatku podrške i o kaznenom odnosu prema pauzi, koji majčinstvo čine neodrživim. Umesto toga, sistemska odgovornost se briše, a individualna odluka se uzdiže kao ideal. Nazivati takvu odluku ultimativnim luksuzom dodatno prikriva činjenicu da je ona dostupna samo malom broju žena sa stabilnom finansijskom pozadinom, dok za većinu znači dugoročnu ekonomsku zavisnost i nevidljiv, neplaćen rad u privatnoj sferi.
Uz to, pritisak koji žene osećaju nije samo materijalan. Povratak na posao za koji su se prethodno borile donosi stalna unutrašnja previranja - osećaj krivice što dete moraju da ostave kod kuće ili u vrtiću, strah da ga ne zapostavljaju i nemogućnost da potpuno posvete vreme i poslu i porodici. Psihički teret dodatno pojačavaju društvene norme i pritisci zdravstvenih radnika koji često poručuju da dete „ne treba da ide u kolektiv do treće godine“, ostavljajući majke u dilemi i izolaciji, dok im sistem ne nudi prostor da se izbore sa tim kontradiktornim očekivanjima.
Upravo zato su važni prostori u kojima se o majčinstvu govori javno, precizno i bez idealizacije. Jedan od takvih primera je kanal „Joj, majko“, pokrenut u okviru Tampon zone, koji kroz razgovore i lična svedočanstva otvara teme profesionalnih, emocionalnih i društvenih posledica majčinstva, onih koje u institucionalnom i dominantnom medijskom diskursu često ostaju potisnute. U tim razgovorima, prepoznaje se mnogo toga što se inače prećutkuje.
U skladu sa tim, razgovarali smo sa Ivom Parađanin Lilić, koja je kroz svoje lično iskustvo i profesionalni rad odgovorila na dva ključna pitanja:
Mingl: Da li primećuješ da žene danas otvorenije govore o otkazu i profesionalnoj nesigurnosti nakon majčinstva, ili je to i dalje tema o kojoj se uglavnom ćuti?
Iva Parađanin Lilić: Kao i o mnogim drugim životnim sferama gde ih susreće nepravda - žene progovaraju glasnije i o ovoj vrsti diskriminacije. Međutim sistem je taj koji ćuti i to ne prepoznaje. Iako je danas zakonom zabranjeno postavljati pitanja o privatnoj sferi na razgovoru za posao - to se i dalje dešava, kao i dobijanje otkaza nakon isteka porodiljskog, ili snižavanje pozicije žene na jednu ili više ispod. Istovremeno živimo u zemlji gde se na megafone urliče o važnosti nataliteta i opasnosti od nestanka nacije, a bazična prava mamama ostaju uskraćena. Pomenuću samo položaj preduzetnica koje su i dalje osetno nejednake i u nepovoljnom položaju pri odlasku na porodiljsko, što sam i sama iskusila. Umesto da se nagrade za hrabrost, odlučnost i sposobnost da pokrenu nešto svoje, sistem ih kažnjava.
Progovara se glasnije o svemu ovome, ali ipak i dalje nedovoljno glasno jer je tu i dalje strah od osude, gubitka posla, a tu je i ono čuveno da su žene naučene da budu zadovoljne i zahvalne na tome što su uopšte ostale žive posle porođaja, a ostalo će se srediti. Mnogo je važno da sistem prepozna pravu podršku majčinstvu, jer ovaj današnji uopšte nije prijateljski nastrojen prema tome. Prava podrška bi za početak trebalo da im obezbedi bazična prava.
Mingl: Koliko je važno postojanje sigurnih javnih prostora u kojima se ova iskustva mogu izgovoriti bez straha i osude?
Iva: Jako je specifičan trenutak za pričanje o majčinstvu i roditeljstvu uopšte. Sa jedne strane imamo informacija, lekcija i smernica o tome kako nešto treba više nego ikad, sa druge strane kapitalizam i urušeni državni sistemi nisu tu da pruže osnovno. Čini mi se da smo u jednoj kakofoniji gde verujemo svima više nego sebi i zato mi je bilo važno da stvorimo prostor gde ćemo glasno reći da su greške neminovne i da su - okej. I da su često i zabavne i smešne. Imamo i tu vladajuću klimu osude na mrežama i sramoćenja, gde je sve što je drugačije od našeg je najgore na svetu. Zato je važno da ipak podrška bude glasnija, kao i razumevanje. Toliko je različitih iskustava i to smo serijalom htele i da pokažemo.
Ono što je dobro je da se ta „idilična slika” postpartuma stvarno pomera i kroz različite sadržaje uspevamo da vidimo realne prikaze majčinstva i mislim da je to zaceljujuće i ohrabrujuće.
U Srbiji 2026. godine, pitanje više nije da li žene mogu da usklade porodicu i karijeru.
Pitanje je zašto se porodiljsko odsustvo i dalje tretira kao greška u sistemu koji ne zna kako da funkcioniše sa pauzom. Dok god je tako, izbor između majčinstva i profesionalnog života ostaće lažan - ali sa vrlo realnim posledicama, koje se ne dešavaju nekom drugom, već ženama koje su ovde i sada.
Autorka: Ana Dragić