foto: Canva
Na Kritu sam. Nešto ranije, u jednom selu u Poljskoj, upoznala sam dvije Grkinje koje su mi nesebično otkrile postojanje jednog pozorišnog festivala u planinama ostrva. Festival je samoorganizovan, ulaz je besplatan, hrana je komunalna, a šuma prostrana, pa je hamok moguće postaviti gdje god poželiš. Taj minimalni dio kamp opreme je sve što mi je potrebno. To i avionska karta. Provjeravam cijenu. Jeftinija je od uobičajene baš u vrijeme koje meni odgovara. Shvatam to kao znak pored puta i kupujem je parama koje nemam. Kroz tri dana odlazim. Ponovo.
Razmišljam o svim odlascima i dolascima i tome kako to nerijetko bude ista stvar. Odlasci i dolasci su se rasplinjavali, ukrštali, rastakali, sjedinjavali, topili u zajedničku smješu nedefinisanog međuprostora. A taj međuprostor nalazio se u liftovima, busevima, vozovima, duty-free šopovima, avionima, kolima mojim i tuđim, na aerodromima, benzinskim pumpama, autobuskim stanicama, željeznicama i svim drugim ,,ničijim mjestima’’ na kojima se osjećam kao kod kuće, jer ne pokušavaju da me zadrže.
Još jedan znak pored puta (a meni je, ako dosad niste primjetili, sve znak pored puta) bio je što sam Mark Ožeovu knjigu ,,Nemjesta’’ čitala negdje neposredno prije odlaska, a baš tu knjigu pominje i antropološkinja Nataša Rogelja u svojoj putopisnoj studiji ,,Trinaesti mesec: Portreti morskih nomada’’ koju čitam na Kritu, ne znajući da me u njoj čeka čitavo poglavlje posvećeno upravo ovom ostrvu, u kome piše o toponimima koja sam ja dan ranije obišla.
Nataša je provela sedam godina na brodu sa svojom porodicom jedreći Mediteranom i upoznajući na tom putu druge morske nomade u potrazi za odgovorom na pitanje: ,,Šta ljude tjera na kretanje?’’. Odnosno, kada i zašto se odlučuju na to da im migracija postane način življenja... I ja bih voljela da ga znam. Za sada imam samo ono Pompejevo ,,Ploviti se mora, živjeti nije neophodno.’’ Meni je neophodno da stalno pokušavam da uhvatim tu žeđ za životom. Ili ona pokušava da uhvati mene. U svakom slučaju, ona meni stalno izmiče. Ja sam njoj na dohvat ruke i baš zato me tjera da idem dalje.
Ponekada je ta žeđ toliko neutoljiva, da ti nakon kapi vode treba čaša, a nakon što ispiješ čašu tražiš kriglu, a nakon što si okusio kriglu potreban ti je čitav bokal, nakon bokala bure, a nakon bureta da je piješ direktno sa izvora, a poslije izvora želiš da saspeš svu tečnost mora niz grkljan u samo jednom gutljaju – ali ti so, kao riblja kost, zapinje u grlu. Probaj da je progutaš ili ispljuneš, jer te nakon toga čeka okean.
Primjetila sam da u avionu uvijek završim pored izlaza u slučaju opasnosti, iako u životu nikako ne uspijevam da ga nađem. Možda sam odavno izašla, spustila se padobranom na zemlju, bezbjedno i bez jačih turbulencija, i opasnost je daleko iza mene. Možda se i dalje spuštam. Nije ni bitno. Na ovakvom mjestu pad svakako znači let. Pusti me da letim.
Pusti me da letujem. Ovo je moj prvi put u Grčkoj. Toj drevnoj zemlji maslina i gušta. Iako se nekako često podrazumijeva da je većina nas Srba bila tamo na moru. Međutim, kad sam bila mala mi smo porodično svake godine zaredom ljetovali u Crnoj Gori – zbog toga mi je Kotor sad omiljeni grad. Onda kada su moji počeli da odlaze na more u Grčku, ja sam prestala da idem sa njima. Nisam ja to birala, tako se namjestilo.
Nisam ni Henri Miler, ali ovo su moji prvi utisci o Grčkoj. Kada sam zakoračila na tlo kritskog ostrva, napustivši unutrašnjost aerodroma u Heraklionu, iste sekunde uočila sam tri stvari:
-
Car rental je na svakom ćošku - zato što plaža nije.
-
Mačke su svuda.
-
Pješački prelazi nisu - jer Krićani to svakako neće poštovati i da jesu. Nekada su bili, ali sad se samo na pojedinim mjestima vide u izbledjelim bijelim tragovima poput ostataka antičkih mermernih ruševina.
-
Ne naručuj uzo - uvrijedićeš Krićane koji se kunu u raki (sudeći po njima, raki se pije širom zemlje, ali nigdje kao na Kritu).
-
Ako naručiš vino ili onu drugu stvar uobičajenu za grčko podneblje koja je isto što i vino, ali to ne smiješ da izgovoriš naglas, dobićeš ih u izglancanoj bakarnoj posudi iz koje su pili srednjovjekovni kmetovi u krčmi (ili Novosađani u ,,Grafitima’’).
-
Nemoj ni slučajno da ubaciš toalet papir u wc šolju - izazvaćeš poplavu, i/ili još gore, svađu u kući/baru.
-
Bosanska kafa i grčka kafa su isto, odnosno obje su turske.
-
Srpska rakija i grčka raki su isto, odnosno obje su turske.
-
Ovo je više od tri, ali prve tri su mi bile kristalno jasne u prvih pet minuta
- ostale sam naučila nešto kasnije i na teži način.
Festival je bio dobar. Ja sam se, doduše, noću smrzavala, cvokotala zubima, upadala u tuđe šatore, ukrala jedan XXXL duks i par deka, iako je to bio kraj jula/početak avgusta; period najveće ljetne žege. Bizarno je i to što sam, istovremeno, sunčajući se po danu zadobila crvene opekotine od sunca na koži. Ostala sam u gradu nakon festivala, upoznala jednog divnog Grka, koji me ugostio kod sebe kući i pripremio roštilj na krovu svoje zgrade meni u čast. Kasnije sam napisala pjesmu o tome, koja nije dobra, ali objašnjava mnogo toga. I ide otprilike ovako:
važno je uvijek znati gdje se nalazi izlaz (u slučaju opasnosti)
i mada sam snažnog, stijenom odvaljenog, Grka
ubjedila da pozove sve svoje prijatelje
i napravi roštilj na krovu svoje zgrade
u centru Herakliona
koja gleda tačno tamo
gdje se more pretapa u nebo
bez neke jasne granice
dok jedem kirokafteri
i pijem njihovu rakiju
i dalje razmišljam o tebi
(iako znam da nisam iskrena)
dok gledam brod kako sa ivice kraja svijeta
upada tačno u beskraj
i dalje razmišljam o tebi
(iako znam da nisam iskrena)
misao se jedino prekida
dok se teturam ka wc-u
ugledam kauč
i pijana od rakije
i umorna od sunca
spuštam se na njega
i tako zaspim
sva soljiva od mora
kad se ujutru probudim
brzo sperem mamurluk sa sebe
i bježim iz tog stana
(ne treba mi još jedan čovjek o kome ću pisati)
Ispostaviće se par mjeseci kasnije, kada prekoračim ograničenje od tri mjeseca u Evropskoj uniji, da mi je taj čovjek ipak (bio) potreban. Doduše ne da pišem o njemu, nego da se udam za njega, napravim cigansku svadbu, lomim tanjire sa Grcima, rodim mu petoro djece i dobijem evropske papire. Ništa od toga, naravno, nije se desilo, jer je prozor kroz koji bježim uvijek bliže. Jer se uvijek smjestim pored izlaza u slučaju evakuacije.
Pred odlazak otišla sam da se pozdravim s njim u restoranu u kome je radio. Kada sam ga pitala ,,Gdje da idem?’’ taj dugokosi, kritski Herkul, iz doma u centru sa pogledom na ostrvce zbog koga je Zevsov zmaj zamalo nepravedno razorio čitav grad, odgovorio mi je ,,Samo prati more.’’
I ja šta ću, pratim more i dalje. Njemu u čast.
Autorka: Vedrana Bogdanović