Foto: Anja Pešić
Rekli su mi na kraju
sve prolazi
koža nije od porculana
i jezik nije od svile
Rekli su mi na kraju
niko te ne čeka
ruke nisu od kašmira
i oči nisu od vode
Rekli su mi na kraju
ostaješ sam
noge nisu od školjki
i leđa nisu od ruzmarina
Rekli su mi na kraju
sve te boli
stopala nisu od oblaka
i kosa nije od vetrova niti
Da me niko ne čeka
da ostajem sama
Bila sam dete
niste smeli da kažete
Rečenice koje deca pamte
Rečenice koje odrasli izgovore u prolazu, dete ne čuje tek tako. Ono ih ne meri iskustvom, ne ublažava ironijom, ne prepoznaje nameru iza tona. Ono ih prima kao istinu. O sebi. O svetu. O tome koliko vredi.
Unutrašnje dete ne pamti samo događaje. Ono pamti rečenice. Da bismo pokušali da razumemo kako reči oblikuju unutrašnji svet deteta, razgovarali smo sa pedagogom Anjom Pešić. Objašnjava da odrasli često precenjuju sposobnost deteta da razume kontekst, a potcenjuju koliko doslovno dete doživljava ono što mu se kaže.
„Kada roditelj izgovori „moraš’’, dete to ne čuje kao savet. Ono to doživljava kao zapovest.’’ – objašnjava Anja. ,,Deca nemaju razvijene mehanizme da relativizuju poruku. Ako im kažemo da nešto moraju, oni to doživljavaju kao apsolutnu obavezu.’’
U tom apsolutu nema nijansi. Nema skrivenog značenja. Postoji samo poruka koja se useljava u unutrašnji svet deteta i tamo ostaje.
Kada reči postaju instrukcije
Anja se priseća povučenog, tihoh i nenametljivog dečaka. Roditelji su ga podsticali:„Treba da se zauzmeš za sebe, da vratiš ako te neko udari.’’ On je ćutao, delovalo je da poruke ne dopiru do njega. A onda, nekoliko dana kasnije, kada ga je drug udario – uzvratio je. „Za odrasle je to bilo iznenađenje’’, objašnjava pedagog. ,,Ali za njega je to bilo izvršavanje zadatka, jedini način da ispuni očekivanje. Samo mu je trebalo vreme da obradi poruku. Dete, umesto da prirodno uči kako da se zauzme za sebe, bilo je zbunjeno i preplavljeno instrukcijama koje nisu bile usklađene sa njegovim temperamentom.”
Unutrašnje dete tada nije razmišljalo o društvenim pravilima, o kontekstu ili posledicama. Ono je čulo: ako te udare, vrati. I učinilo je to, verujući da tako ispunjava očekivanje.
Sukob nastaje kada dete istovremeno dobija poruke koje se kose. Jedan autoritet kaže „vrati’’, a drugi ,,budi miran’’. U tom prostoru nastaje unutrašnji konflikt – tiha napetost između potrebe da bude prihvaćeno i straha da pogreši.
„Ne valja ni previše popuštati ni previše stezati’’, naglašava Anja. „Deci su potrebne jasne granice, ali i razumevanje. Kada su granice preoštre, dete može razviti strah i nesigurnost. Kada ih nema, može ostati bez osećaja sigurnosti.’’
Kad se unutrašnje dete sakrije
Anja se je tokom razgovora prisetila i devojčice koja je imala izražen strabizam. Nosila je duge šiške koje su joj prekrivale oči. Iza kose pokušavala je da sakrije ono zbog čega je bila nesigurna.
„Radili smo dugo na njenom samopouzdanju’’, ističe ona. „Nije bilo dovoljno reći joj da je lepa. Bilo je potrebno da ona poveruje u to.’’
Podrška, strpljenje i ohrabrenje postali su vetar u leđa. Polako je počela da podiže poged, da sklanja kosu sa lica, da stoji uspravnije. Reči mogu da rane, ali mogu i da grade.
Kako hraniti unutrašnje dete
Pedagog naglašava da je važno pratiti reakcije deteta, dozvoliti mu da manje konflikte rešava samostalno, prilagoditi ton i reči i uključiti stručnu službu kada je potrebno.
„Svako dete je različito. Neka deca su emotivnija i dublje doživljavaju poruke odraslih, dok druga znaju da ih filtriraju i snađu se sama. Zato nije dovoljno reći: „Moraš da ojačaš’’ ili „Niko te neće čekati’’. Te reči moraju biti prilagođene uzrastu i karakteru deteta’’, objašnjava Anja.
Deca vrlo brzo uče iz primera odraslih. Ako roditelj ili učitelj nije iskren u komunikaciji, dete takođe neće naučiti iskrenost. „Deca osećaju neiskrenost, čak i kada mislimo da to ne primećuju. Ako želimo da naš dijalog bude zdrav, moramo prvo mi biti iskreni prema njima. Tek tada oni mogu naučiti kako da budu iskreni prema sebi i drugima.’’
Glas unutrašnjeg deteta
Unutrašnje dete progovora tiho – kroz ponašanje, kroz strahove, kroz ono što ne može da izgovori. Ono želi da bude shvaćeno, da odrasli prepoznaju njegov svet.
„Naš zadatak nije da stvorimo savršenu budućnost za decu, već da ih naučimo da prepoznaju svoje emocije, da veruju sebi i da znaju da nisu sami, čak i kada svet oko njih deluje hladno’’, zaključuje Anja.
Jasno je koliko svaka reč ima težinu. Deca slušaju i vide svet kroz filtere koje tek uče da koriste, a poruke koje odrasli izgovaraju često deluju teže nego što mislimo.
Pa ipak, postoji svetlo među rečima. Postoji mogućnost da dete nauči da veruje sebi, da se izbori, da razume da su bol i strah prolazni.
Unutrašnje dete nije samo mesto ranjivosti, već i hrabrosti, radoznalosti i sposobnosti da iz boli stvori sopstvenu snagu. Unutrašnje dete govori, ali mi treba da čujemo, da odgovorimo pažnjom i da dozvolimo da kroz sve prolaze ostane sigurno i slobodno. Samo tada možemo graditi svet u kojem deca uče da budu svoja. Dete uči odrasle koliko je važno pažljivo birati reči, ali i koliko je bitno stvarno slušati i razumeti unutrašnji svet svakog deteta.
Autorka: Miljana Pavlović