Razglednica, sa sjevera Italije: Spor život i brzo ispijanje espresa

U Udinama sam. Na sjeveroistoku Italije. U regiji Furlanijskoj regiji, koja se graniči sa Slovenijom i Austrijom. Drugom po važnosti gradu ove regije, nakon Trsta, o kome sam već pisala. Prvi put ,,živim’’ u ovako malom italijanskom gradu. Pokušavam da se ne uzbuđujem, ali kroz glavu mi, bez mog odobrenja, prolaze slike. Oliver i Elio u ,,Call Me By Your Name’’ voze bicikle na užegli ljetni dan po ruralnim poljima sjeverne Italije. Ono dvoje iz ,,Normal People’’ za koje sam zaboravila kako se zovu, jedu sladolede na pločniku ispred starorimske fontane kamenog trga malog sela na kome nema nikoga. Osim ptica. 

Ustajem u 7 ujutru. Sunce je već obasjalo palatu koju im je ,,poklonila’’ Venecija u doba Mletačke Republike, a pored koje ja sada noću spavam. Čistači peru ulice. Pekari iznose svježa peciva. Konobari metu lišće ispred još neotvorenih lokala. Golubovi, kao uostalom i ja, koriste svoj trenutak samoće. Poneko još trči sa svojim psom. Na nebu nema oblaka, ali se osjeti jutarnja promrzlina. Mada znam da ćemo za par sati svi brisati znoj sa čela i bježati u zaklon svojih kuća; u hlad. Osim slikara na trgu koji će i dalje, pod užarenim suncem, praviti skice, a zatim toplinom izmoren zaspati na stolici kafea na raskrsnici. Znam i da će, u povratku, makar tri svirača biti na ulici. I znam i da će mi svaka pjesma zvučati kao umjetničko djelo samo zato što je na italijanskom. A onda ću samoj sebi da se žalim kako sam zaboravila italijanski i u bradu ponavljam ,,Una ragazza mangia una mela’’ misleći da je to jedino što je ostalo – i čini se da će zauvijek biti urezano u jednoj fioki jedne komore moga mozga. I ma koliko god svi mrzili Duolingo izgleda mi da je ipak odradio dobar posao. 

Skrenuću zatim u market na uglu i kupiti jabuku. Prvo, jer mi je smiješno, pošto ,,mela’’ znači ,,jabuka’’. Drugo, jer je sinoć u filmu koji sam gledala u gradskom teatru plafona oblika i strukture manga – koji, za razliku od jabuke nisam kupila, i koji za razliku od jabuke nisam ni probala, i koji za razliku od jabuke nije kriv za počinjen prvi grijeh i prognanstvo iz raja, i koji štaviše nije kriv što je Snjeguljica završila u komi, i koji očevidno nije nimalo mamio Evu, ali bismo da jeste možda i dalje šetali goli i slobodni po rajskom vrtu, ali sve to i nema neka veze, jer vjerujte mi raj je čista prisila, što zvuči pomalo hipokritski od osobe koja ovo piše iz raja – jedna jedina jabuka bila tako značajan dio. Mada, iz gorenavedenog, da se primjetiti da je jedna jedina jabuka uvijek značajan dio i sad se već čini da bi se čitava istorija ovog svijeta mogla svesti na singularnu jabuku. Treće, jer sam gladna, ali to je, ruku na srce, kao što vidimo, najmanje bitno. 

Slagala sam doduše da sam ,,skrenula’’ u market. Istina, bila sam u marketu, ali ovdje nije tako jednostavno samo skrenuti u market, pošto se marketi nalaze na svaka tri kilometra i za ovih nekoliko dana koliko sam tu, vidjela sam samo dva. To ponekada zna da bude frustrirajuće, iako mi je posle nekog vremena posmatranja postala više frustrirajuća činjenica da mi imamo market na svakom ćošku, na svakom autobuskom stajalištu, na svakoj slobodnoj gradskoj parceli. A ako nema mjesta za market, ne brinite, tu je uvijek mjesto za kiosk, da brzo i lako može da vas prevari da upadnete u kandže kapitalizma za tren oka i to ne primjetite, jer bus koji čekate svakako neće skoro, a dosada se mora nečime zasititi/utoliti/ugasiti.  

Dok se šetam ka marketu gledam arhitekturu i razmišljam kako je tužno, ali istovremeno i lijepo, što je tako lako uočljivo da su poslednji spratovi građevina bili rezervisani za poslugu, pa tako ista velelepnost na njima izostaje. Tužno, jer su to ciljano tako radili: prozori su manji ili bar običniji, a potkrovlja su uvijek namijenjena onima manje bitnim, onima koji su mogli ljeti da se kuvaju na žezi, a zimi da se mrznu od hladnoće. Bogati, zna se, to ne mogu. 

Lijepo, jer je čudesno šta sve kamen može da nam otkrije. Šta sve možemo saznati pomoću jedne jedine zgrade. Ako jedna jabuka, pored nekolicine košpica, sadrži i čitavu svjetsku istoriju, zamislite šta se tek krije iza jedne zgrade. A ovdje ih je na hiljade, od kojih neke samo što ne datiraju iz vremena kad je Eva na nagovor zmije zagrizla jabuku. 

Iako, možda više od arhitekture može da priča priroda. Tako i brdo iznad glavnog trga, koji s razlogom liči na onaj u Veneciji, sa renesansnim dvorcem na vrhu, krije narodnu legendu koja kaže da ga je stvorio Atila, odnosno njegovi vojnici po njegovom naređenju, kako to obično i biva. Naime, vezuje se za istorijski momenat njegovog juriša na grad Akvileju u 5. vijeku. U toku razaranja Atila je izrazio želju da sa visine gleda grad kako gori (a ko bi drugi više htio da se približi nebeskom carstvu, nego Bič Božiji?), te su njegovi vojnici u šljemovima donosili zemlju na jednu gomilu kako bi što brže napravili uzvišenje sa koga bi njihov vojskovođa gledao kako grad polako nestaje i gubi svoje obrise. Za grad mita vezanog za toliku brzinu, ni ne čudi što njegovi ovovremeni žitelji žive tako sporo. I dalje se oporavljaju od umora svojih predaka. I dalje se odmaraju od grijehova svojih praotaca. 

Sjedim u malom kafeu imena ,,Bar Americano’’ što smatram prilično ironičnim, s obzirom da te italijanski konobari gledaju ispod oka ako za kafu naručiš amerikano ili ti kažu da to nemaju, iako je potrebno samo dodati vodu, koju pouzdano znam da imaju. Tako sjedim u tom kafeu i pijem espreso, uz kroasan sa pistaćima, sa dedom koji pjevuši italijansku muziku koja dopire sa ranojutarnje stanice na radiju sa šanka. Ja pokušavam da razaznam riječi, ali u glavi ostaje samo melodija. I nepodnošljiva lakoća postojanja. Moja. I njegova. 

Možda posebno njegova. Njemu je to dovoljno. Ja se još koprcam. Učim da živim sporo i učim da ne žurim. Učim da mi jednostavno bude dosadno. I da ne jurcam sa mjesta na mjesto. Jedino u čemu sam brza je ispijanje prvog jutarnjeg espresa. Drugi ću već polako.