foto: Canva
Nekad čvrsto vjerujem da bih mogla sama i na kraj svijeta i oko Zemljine ose, jer naposletku, ako je vjerovati Galileju i onome čemu nas uče na časovima geografije, ipak se okreće. Ali, onda me zaustavi lučni grad. Dovoljno komično da se nasmijem i nedovoljno da se tu i zadržim, u gradu usidrenja nikada nisam mogla da sigurno spustim sidro. Uvijek treba biti na oprezu tamo gdje se svima nudi pristanište.
Mada, ako ćemo pravo, usidri on mene, ali ne onako da više ne želim da bježim, nego onako da se skamenim. Za grad pun kamenja, čudno je da i dalje teži pretvaranju ljudi u gromade. Oduzme mi noge i ne znam kud ću s njima, a i da poželim da pođem dalje, i zakoračim naprijed, zakočena sam gradom za duhove, industriju, teretne brodove i građevinske konstrukcije.
U gradovima-lukama tu je uvijek neki kran i tu je uvijek neka žica koja ti ne da da priđeš moru, sebično ga čuvajući za sebe. Toliko ljubavi baš umije da guši - mora da je i more puno suza. Čak i tamo gdje možeš da mu priđeš uvijek je neki beton, kao da je nužno da se ta čvrsta materija suprotstavi tečnom agregatnom stanju vode. Gotovo kao da prkosi soli.
Nije ni čudo što mi se more zabranjuje u gradu koji se zove Rijeka. Posle svega, možda sam ja to sve pogrešno razumijela. Šta sam uopšte i očekivala? Da sam izašla u Opatiji, da li bih gledala zalazak Sunca sa doka koji ne prekriva željezni pejzaž? Da li bih se iskrcala na prljavoj autobuskoj stanici gdje su rafovi u pekari pored prazni, ali ispred su i dalje ljudi koji prose? Da li bih slomila tetkin zlatni kofer? Plakala u more? Da li bih bila srećnija? Ili bih i tada krivila nešto drugo, kao što sada krivim luku? Ne želeći da priznam da mi je kofer težak, a ovaj put nisam uspijela da spakujem sve u ruksak.
Na kruzeru pored upalile su se lampice i to me podsjetilo na romantične komedije iz pedesetih sa Odri Hepburn, igranke na palubama, Titanik, i da je život ipak lijep. Isto onako kao što se i Zemlja ipak okreće. Samo ponekad kad se nešto iznenada ušunja u nas, posumnjamo u to, mada bez obzira na sve, većinu vremena vjerujemo da je tako. Podsjetilo me i da mi je Titanik bio omiljeni film. Ne zato što sam romantična, iako sam i romantična, nego zato što sam voljela da zamišljam sve te sitne pojedinačne živote, u tim velikim komunalnim kruzerima.
To je bilo davno, a onda sam, kad sam već porasla, gledala film Romana Polanskog ,,Gorki mjesec’’ i nisam morala više da zamišljam, jer su se svi ti brodski životi odmotavali kao klupko tu pred mojim očima - ali osjećaj je i dalje bio isti. Živjet u maloj sobi velikog putničkog broda (za razliku od teretnih, oni u sebi sadrže ljudskosti i ne podsjećaju na napuštene radničke fabrike i rudnike za ugalj, a posebno ne na industrijsku revoluciju) sa jednim malim okruglim prozorom. Izolovati se od svijeta. Odsjeći se od realnosti. Takva količina usamljenosti me uzbuđuje. Možda bih tada postala dobar pisac. Primorati sebe da ostanem na jednom mjestu bih izgleda mogla samo ako sam na sredini okeana. Gdje mogu da odem odatle? Ali, ne samo to... Brodovi, čamci, jedrilice, katamarani, kao i sva druga prevozna sredstva, morska i kopnena, jedna su od rijetkih prilika da istovremeno putujemo i ostajemo u mjestu; mirujemo i ipak se pomjeramo.
Zato uvijek biram ona kojima treba najduže da stignu. Brod je najsporiji, ali do njega, uprkos svim reprizama Titanika na TV-u, još nisam stigla. Razlog zbog koga sada u Rijeci mirišem (na) more je to što sam odabrala duži put, od Udina u Italiji do Beograda u Srbiji, busem, preko Rijeke kao mjesta tranzita, kao što jednom lučnom gradu uostalom i doliči. Da zakasnim na dolazak kući, kao što muževi u američkim serijama kasne na večere svojih različitih žena, u svojim istovjetnim predgrađima. Mada, ne možeš da zakasniš ako nigdje ne žuriš, niti možeš da se izgubiš ako ni ne znaš gdje ideš.
Izvini, nisam ti rekla ništa o Rijeci, jer sam bila opčinjena morem. Miriše na sardine, djeca vrište u obližnjem luna parku, jer im se nešto dešava po prvi put i još ih okretanje naglavačke uzbuđuje, a na žutoj zgradi pored je znak Jadrolinije. Kako sam ono maločas mogla da ne volim ovaj grad? Kako sam mogla da ne budem srećna? Toliko je lako.
Autorka: Vedrana Bogdanović