foto: AI
Kada se spomene reč hobi, većina ljudi prvo pomisli na nešto što se radi rukama. Štrikanje, crtanje, baštovanstvo, slagalice, kuvanje… Pa ipak, postoje i hobiji bez nekog nužnog proizvoda: čitanje, slušanje muzike, trčanje. Dok bi hobi trebalo da predstavlja nešto što radimo u sopstvenoj režiji i dokolici bez obzira na druge, u društvu kao da implicitno postoje konstrukcije toga šta jeste i šta nije hobi. Zašto se skupljanje vinskih flaša može smatrati hobijem, a razgovori sa prijateljima ne? Zašto je okej baviti se vajanjem sa strane, ali čim počne dobro da ti ide, svi kažu „Hej, pa možeš da zaradiš od ovoga!”. Još gore, šta ako kreneš da se baviš nečim novim, a uopšte ti ne ide? Odakle uopšte ideja da hobiji moraju da ti idu od ruke i zašto svi prvo pomisle da hobiji moraju da imaju svrhu?
Sumer, industrijalizacija i… konji?
U epizodi Šizoanalize u kojoj smo se dotakle ove teme, pokrenula se zanimljiva polemika oko toga kada su hobiji nastali. Sa jedne strane, tu je bila industrijalizacija i jednostavan kontinuum posao–slobodno vreme, a sa druge, kao što gore kaže Seneka, sve one godine koje su došle pre toga. Da li ljudi zaista nisu imali hobije pre izuma parne mašine? Počevši od praistorijskog doba i crteža na zidovima ušuškanih pećina, preko društvenih igara koje su preživele od neolita do danas, pa sve do priči i pričanja koje su ključni deo svake tradicije i kulture, verovatnije je da je dokolica postojala mnogo pre ideje posla. Naravno, sada možemo da raspravljamo oko toga šta jeste posao i da li je i on postojao pre Hrista (hint: jeste!), ali možda je bitnije da tu priču sasečemo u korenu da bismo iz ovoga zaključili sledeće: hobiji jesu postojali od početka istorije, ali sama reč hobi nije.
Hobi se prvi put javio u 16. veku, kada je označavao malog konja – ponija. Naziv hobby horse dokumentovan je 1557. na računu za kupovinu u jednom mestu u Engleskoj. Sam predmet, turnerski konj, predstavljao je neku vrstu konjske glave na štapu sa dodatim repom. Služio je da bi se deca igrala jahanja. Dakle, tehnički, prvi hobi je zapravo bio igra.
Vremenom, sama reč se proširila na više aktivnosti, mnoge od kojih su nam poznate i dan-danas. Ipak, baš zbog ovog dečijeg porekla, u 17. veku hobiji nisu bili nešto poželjni jer su se smatrali detinjastim. Međutim, već sa pojavom industrijalizacije u 18. veku i stvaranjem koncepta posla, a samim tim i slobodnog vremena, načini da se to slobodno vreme ispuni počeli su da dobijaju sve više na značaju.
Danas – večiti krug
Zašto su hobiji poželjni? Pojavom zapošljavanja u pravom smislu i svima omraženog 9 to 5 režima, rodila se potreba da se radi nešto drugo osim, pa, rada. Međutim, sam problem nije u poslu, već u tipu posla. Mi kao ljudi nismo programirani za štur, repetitivan rad, da satima sedimo u kancelariji i gledamo belo u neke fakture. Ono za šta jesmo programirani jeste dinamika, pokret, život. To mahom i jeste razlog zbog kog skroluješ Tiktok ili Instagram Reels umesto da završavaš seminarski – prokrastinacija je način da se pobegne od uštogljenosti rutine. Slobodno vreme bi trebalo da bude kontrast toj monotoniji, ali čari kapitalizma nikada nisu tako jednostavne. Ako radiš od 9 do 5, umesto da uživaš u životu od 5 do 9, ti ćeš se od 5 do 9 odmarati da bi, pazi sad, opet radila od 9 do 5!
Daleko od toga da se ne može uživati u odmaranju, doduše. Ovde je glavni problem princip funkcionisanja savremenog društva: moraš da budeš odmoran da bi radio, a radiš da bi zaradio za odmor. Kako Robert Blek kaže: Slobodno vreme je eufemizam za sopstvenu popravku i servisiranje. Samim tim, hobiji postaju me time, nešto što radimo za sebe da bismo se opustili i zaboravili na onog kolegu koji nam je danas skakao po živcima. Hobiji su očekivani i poželjni: normalno je da te neko pita koji ti je hobi, još normalnije da imaš spreman odgovor na to. A ipak, u celoj ovoj eri self care-a, sigurno ti se makar jednom desio sledeći scenario.
(Ne)sposobnost
Ceo dan si u gradu i svega ti je previše. Drndao si se sto godina prevozom da bi stigao kući. Sad kad si tu i konačno imaš vremena za sebe, želiš ništa više nego da malo iskuliraš i dozvoliš sebi da dišeš. Posle vrelog tuša, pališ mirisnu sveću i sedaš za sto. Puštaš omiljenu plejlistu: poznate melodije pune ti uši i teraju stres iz tvoje glave. Sad, glavni događaj dolazi na red. Bilo da su u pitanju video-igrice, crtanje, bojanje, vez, večeras biraš da se posvetiš jednom od svojih hobija samo zbog sebe.
Ili ti se bar tako čini.
Igrica ti krešuje. Crtež ne ispadne kako treba. Ne možeš da ubodeš konac kroz iglu. Iznova i iznova i iznova, nešto ne ide po planu: težak nivo, pukla olovka, markeri crkli. Odjednom, tvoje savršeno self care veče namenjeno za opuštanje biva upropašteno stresom. A onda se setiš: tek je sreda. Još dva dugačka dana do kraja radne nedelje. Pakao, zar ne?
Zašto se ovo dešava? Mnogo ljudi reći će da ne vole da pričaju drugima o svojim hobijima jer nisu dobri u njima. Činjenica da mislimo da moramo da budemo dobri u bilo čemu sama po sebi je problematična, a kamoli kada se tiče nečega što bi trebalo da bude vezano za naše lično zadovoljstvo. Hobi je, po definiciji, upravo to: aktivnost koja se obavlja iz ličnog zadovoljstva, a ne zbog nagrada ili primanja (Vikipedija). Manjak sposobnosti nipošto ne znači da treba da odustaneš od nečega što voliš. Ipak, moderno društvo u naše mozgove urezalo je ideju da treba da budemo dovoljno dobri da bismo se bavili nečim, da bismo se hvalili drugima i razgovarali o tome. Društvene mreže samo dodaju ulje na vatru: svakodnevno smo bombardovani fantastičnim, izvanrednim prikazima ljudi koji savršeno crtaju, trče najviše na svetu, kuvaju najukusnije obroke… U celoj gunguli Tiktoka i haul-ova milijardu novih bojica i knjiga (koje sami autori videa verovatno nikad neće koristiti), često zaboravljamo da je originalna svrha onoga što radimo da nama bude lepo, a ne da to izgleda estetski privlačno ili naj-naj. Ne moraš da skupljaš ultra skupe vintidž satove da bi bila vredna: markice tvog dede su sasvim okej.
Da li je sve zaista toliko ozbiljno?
Američki ekolog i filozof Aldo Leopold za hobije kaže da se suprotstavljaju savremenosti. Time što odbijaju da prate tok industrije, sami po sebi postaju radikalna promena društvene evolucije. Međutim, ono što je po njemu kobna greška hobista jeste ozbiljnost.
Aksiom je da nijedan hobi ne treba da traži ili zahteva racionalno opravdavanje. Želeti raditi ga je samo po sebi dovoljan razlog. Naći razloge zašto je koristan ili svrsishodan ga istog trena pretvara iz poziva u industriju–spuštajući ga u sramotnu kategoriju “vežbe” sprovedene zarad zdravlja, moći ili profita. Dizanje tegova nije hobi. To je priznanje podređenosti, ne osiguranje slobode.
U trenutku kada ti neko kaže da možeš da profitiraš od onoga što radiš u slobodno vreme, skoro pa sigurno ti potpisuje paklenu presudu (nenamerno, možda). Ako tvoj hobi pređe u posao, zamrzećeš ga pre ili kasnije. Zašto? Zato što niko od nas ne voli da radi kada ga teraju na to.
Ipak, da li je sve zaista toliko ozbiljno? Da li je zaista bitno šta mislimo da jeste ili nije hobi? Na kraju krajeva, hobi je identitetska odrednica nas samih i samo nama treba da bude važno čime se mi bavimo. Pored toga, hobiji služe da upoznajemo druge ljude sa sličnim interesovanjima, ali i svet oko nas. Posle ovolike filozofije, možda je najbolje da završimo sa jednom jednostavnom rečenicom:
Nije bitno da li si dobar u tome; bitno je samo da to voliš.
Ako te zanima da čuješ još nešto o ovoj temi, poslušaj epizodu Šizoanalize o hobijima ovde.
Autorka: Đurđa Đukić