foto: privatna arhiva/Ivana Vlašković
Tri meseca pre ovog famoznog putovanja odlučila sam da se za put pripremim čitanjem knjige Prvi dan na Istoku, autora Herna Lefkadia. On nas savetuje da beležimo svaki trenutak, doživljaj, osećanje i fascinaciju na Istoku. U trenutku kada sam pročitala tu knjigu, poželela sam da sve zapišem i stvorim jedan mali japanski dnevnik.
Pogađajte, nije se desilo. Postavlja se pitanje zašto?
Kako da beležim svoje utiske i osećanja ako se oko mene odvija milijardu i jedna aktivnost, ima isto toliko ljudi, sve je novo i sve šljašti. Skoro svaki svetleći natpis je na japanskom, koji ne razumem. To me nije sprečilo da se oduševim svime i svačime, sprečilo me je samo da pišem. Zbog toga, želim da kroz naredne redove oživim uspomenu na mesto koje je na mene ostavilo najjači utisak.
Hirošima, grad ruševina ili ipak ne?
Kad god neko pomene Hirošimu, setila bih se atomske bombe ili prebrojavanja stradalih, uz isticanje značaja koji je taj događaj u svetskoj istoriji imao za obustavu upotrebe nuklearnog naoružanja. Pročitala bih tu i tamo neku vest o uticaju zračenja od atomske bombe i to je otprilike to. Priznajem, pogledala sam i Openhajmera. To je bio prvi film koji sam gledala u bioskopu. Iskreno, bolje nisam mogla da odaberem. Smatram da će on biti glavni krivac za moj preuranjeni gubitak sluha. No, vratimo se na temu.
Dok sam razmišljala o putovanju u Hirošimu, nisam znala šta da očekujem, a kako se ono približavalo, nisam želela sebi da kvarim utisak. Spakovala sam svoje poznavanje istorije i međunarodnih odnosa u kofer i krenula na put.
Šinkansenom (voz koji putuje 300 kilometara na čas) smo stigli na glavnu stanicu, sa koje smo otišli pravo u hotel. Padala je kiša, nosila sam ranac, kofer i kišobran. Bilo je sparno i vruće, a opet nekako hladno. Izašli smo u kratku šetnju, ali mi to nije pružilo mnogo informacija o pustom gradu. Izgleda da su Japanci zaista vredan i radan narod po dobro poznatom verovanju, te u kasnim večernjim satima odmaraju.
Vratili smo se u hotel i tek tada sam uspela malo bolje da ga istražim. U dvorištu je stajala kamena Snežana sa svojih sedam patuljaka, dok su na plafonima u hodniku bili lusteri iz bajke. O predvorju je suvišno i pričati, izgledalo je kao da sam zakoračila u neki muzej. Te večeri sam lepo spavala, džet-leg je konačno nestao. Sve ono što sam propustila prethodne večeri, nadoknađeno je osvitom novog dana. Preda mnom je stajao grad izbrazdan deltama različitih reka, plav, zastakljen, svetao i pun života. Nisam mogla da verujem šta je pred mojim očima, atomske bombe kao da nikad nije bilo.
Memorijalni muzej mira
Volim posete muzejima, ali ne volim grupne obilaske. Nismo svi istog kroja i ne možemo da pratimo istom brzinom. Srećom, ovaj obilazak nije bio takav. Iako smo išli kao grupa, dobili smo priliku da postavku prođemo po svom nahođenju tokom četiri i po sata. Na početku smo se držali zajedno, ali je onda individualnost uradila svoje i našli smo se tek napolju.
Sad kada sam došla do stvari o kojoj sam htela da pišem, reči teško pronalaze svoj put. Zaplakala sam možda na trećoj fotografiji od ulaza, evo čak i sada suze naviru na oči. Neke fotografije nisam imala snage da pogledam, čitanje nekih priča mi je bilo potpuno zamagljeno. U jednom trenutku sam htela da ridam, ali me je bilo sramota. Muzej je bio pun, svi su u tišini posmatrali izložene predmete, ali kako da se smirim? Posmatram fotografije razorenog grada. Samo nekoliko sati ranije šetala sam tom istom Hirošimom: svetlom, tihom, ali punom života. Naviru mi misli o devedesetim na Balkanu i onoga što su naši narodi proživeli, a onda mi na um padaju trenutni ratovi i stradanja ljudi.
Prilazi mi drugarica, pita da li imam maramicu. Lakše mi je sada kada znam da nisam jedina. Vidim koliko je potresena, dolazi mi da je zagrlim. Međutim, malo sam stidljiva, a i ne znam šta je njoj na umu u tom trenutku. Ipak su naši narodi tokom devedesetih godina bili na suprotnim stranama, zbog čega nasleđe tog perioda i dalje povremeno opterećuje međusobne odnose. Iako mi na našim plećima nemamo krivicu, teško je napraviti prvi korak. Dajem joj maramicu i nastavljam sa obilaskom, nisam je zagrlila. Videla sam senku na stepenicama, ta senka je nekad bila čovek, nekad pre atomske bombe. Videla sam kilometarske kolone ljudi koji su bili potapani u reku. Videla sam origamije koje je pravila mala Sadako, kao i spomenik koji su podigli njeni drugovi iz odeljenja. No, ova razglednica nije o tome šta sam videla, već šta sam osetila.
Tura sa vodičem kroz Memorijalni park i grad
Naš vodič govori osam jezika, čak zna i neke reči na srpskom. Oduševljena sam! On je druga generacija preživelih; njegova baka je rodila njegovu majku neposredno nakon što je bačena atomska bomba. Pre porođaja je pomagala ranjenicima, a njen unuk nas je podrobno uputio u porodičnu, ali i istoriju grada.
Mama našeg vodiča bila je vršnjakinja Sadako. Neposredno nakon što je Sadako umrla od posledica leukemije, ona se svakodnevno plašila da će i sama umreti. Devojčica od dvanaest godina se svakodnevno plašila smrti. Zaista, mnogi od nas nisu svesni blagoslova koliko-toliko bezbrižnog života.
Pitala sam se, kako toliko razaranja nije dovelo do još veće mržnje prema Amerikancima? Odgovor me je prvo šokirao i doveo u stanje neverice, a sada sve više verujem u njegovu ispravnost.
Recept za mir
Naš vodič nam je rekao da mržnja može da dovede samo do želje za osvetom i revanšizmom, što vodi novim patnjama i stradanjima naših voljenih. Zbog toga treba negovati prijateljstva širom sveta, jer prijatelji ne napadaju jedni druge.
Čitavo ovo iskustvo i putovanje je uticalo na mene i moje poimanje sveta, ljudi i, najzad, prijatelja. Većinu slobodnog vremena, kog nije bilo puno, sam provela sa prijateljima. A oni sa kojima sam imala najzabavnije trenutke su iz Gnjilana, Lipljana i Kruševca. Ko bi rekao da taj četvorac može da uspe? Mi!
Troje od nas je kupilo dodatni kofer. Osim znanja i suvenira, spakovali smo recept za mir i uspomene sa prijateljima.
Ukoliko zvuči čudno što govorim o grupi, tako i treba da bude. Ova priča je nastala zahvaljujući Regionalnoj kancelariji za saradnju mladih (RYCO) i Ministarstvu spoljnih poslova Japana u okviru MIRAI programa.
Autorka: Ivana Vlašković