foto: Canva U Malmeu sam. Čudno je to kako jedan dan imaš 15 godina, prvog momka, onog pravog i ideš na svoje prvo putovanje preko, van granica komšijskih nam zemalja bivše Juge. Prvi put letiš i to sama. Ne znaš gdje da ideš na aerodromu, pa pratiš ljude čiji razgovor si prisluškivala i zaključila da i oni idu u Švedsku. Ne znaš kako da se zavežeš pojasom u avionu, uprkos stjuardesinoj gestikulaciji, pa pitaš ženu sa bebom ispred. Kad stigneš tamo sumnjičavi su, iako imaš punomoć od roditelja, pitaju te gdje si ti to krenula i koliko dugo ostaješ. Imaš li čime to da potvrdiš? Tebi ništa nije jasno, ali na papiru imaš zapisane sve brojeve i adrese. Godinama kasnije tempiraćeš svoja putovanja u odnosu na ta tri mjeseca koja su ti dozvoljena u Evropi u okviru pola godine. Tada, ipak, ništa od toga ne znaš i hoćeš da istetoviraš skicu aviona na unutrašnjem dijelu lijevog zgloba. Godinama kasnije shvatićeš koliko ti isti avioni bezrazložno zagađuju planetu i početi da se voziš uzemljenim prevozima: busevima i vozovima. Na kraju ništa od toga, ipak, nećeš istetovirati. U podnožju dlana lijeve šake naći će se ćirilično i jedva čitljivo ispisana riječ ПУТ, ali to nema veze ni sa Skandinavijom ni sa avionima. Doduše, ima veze sa momkom. Tu je uvijek ona zajednička nit doživljavanja nečega po prvi put i spremnosti na rizik zbog toga, bilo da se ona ispoljava kroz preletanje nekoliko različitih država i prelazak više hiljada kilometara u tinejdžerskim danima, bilo kroz stopiranje do juga Srbije sa nekim koga poznaješ svega dva sata, koje će se završiti nakon četiri dana, onaj početni osjećaj ostaje isti i vrijedan svega toga. Ali to je za neku drugu priču i ovu našu nam državu. Sad sam u Švedskoj i 11 godina posle znam (ili mislim da znam) mnogo više; Šveđani mi ne idu na živce kao prije (iako mi i dalje idu na živce) i tišinu više razumijem. Jedna stvar koja ostaje posebno urezana - fale mi parkovi. Puštam svoj lokal patriotizam niz vodu koje u našem gradu nedostaje, uprkos postojanju dvije rijeke, i javno priznajem da nam, iako vazda svuda zagovaram propagandu o Beogradu kao najboljem gradu na svijetu, fali parkova. I pritom ne mislim na ostatke tvrđave na Kalemegdanu, niti vječita gubljenja i nalaženja po Košutnjak šumi, a o Zvezdarskoj da ni ne pričam - iako ih sve volim i u svima sam slavila svoje rođendane. I sasvim sigurno ne mislim na Pionirski park, koji nije bio valjan čak ni prije nego što je preimenovan u politički režim, niti mislim na ono malo parče Palmotićevog kao jednog od rijetkih tu tačno u centru, a sasvim izvjesno ni na onaj komadić zelenila na Zelenjaku, vijencu koji definitivno više nije zelen, ako je to ikada i bio. Najbliže onome što vizualizujem u svojoj glavi i (bezuspješno) pokušavam da pretvorim u riječi mogao bi biti Dunavski park u Novom Sadu, mada više kao maketa, nego kao prava slika. Hoću da izađem iz stana i pješke, ili biciklom, krenem ka jezeru okruženom pokošenom travom na koju je sasvim lako leći, na jedan isto tako sasvim lak i običan dan. Neću da mi je odlazak do neke uređene zelene površine svaki put ceremonija. I nedostaje mi voda. Za grad koji će uskoro čitav postati Beograd na vodi iznenađujuće je koliko je do nje u istom teško doći. Za jedan drugi grad, koji mi se 11 godina ranije uopšte nije dopao, iznenađujuće je koliko mi sada prija. Možda starim i možda su mi neke stvari jasnije. Možda sam umorna i možda mi je potrebno da dotaknem travu dok i dalje hodam po betonu. Možda, kao i sa skoro svim drugim stvarima u životu, ne želim da biram. Neću da donesem odluku i neću da pravim tu odvratnu dihotomiju grad-selo, po kojoj priroda pripada samo i isključivo ovom drugom. Zna se dobro: priroda je sve i pripada svuda. Možda više ni ne pričam o prirodi, a sasvim sigurno više ne pričam o Malmeu. Skandinavija, a Švedska osobito, godinama mi je budila asocijaciju na nešto hladno, distancirano i lišeno ljudskosti. Barem onakve ljudskosti na kakvu sam ja navikla. Sad se, ipak, osjećam kao da je konačno razumijem. Možda ni ne treba uvijek i u svakoj interakciji prisnosti. Možda i treba da nosim bež i bijelo i kombinujem ga sa svjetlo plavom košuljom za more, koje i nije more, koliko je okean i vjetar duva mnogo jače i može da te proguta, a razmak na plaži je dovoljno veliki da ni ne vidiš druge ljude niti te planine grle, kao naprimjer u Boki Kotorskoj. I možda ovo i jeste jedan lego-grad. Prvo: Žbunovi u vrtu su pažljivo orezane kocke sa kojih ništa ne štrči i često pomislim da se nalazim u video-igrici i da ništa zapravo nije stvarno; da je ovaj grad samo loše iskonstruisan matriks sa gličem u njemu koji se da primjetiti iako je naizgled sve u redu. Drugo: U svakom parku, ili čak parkiću, tu je ili jedan pravougaonik ili kolica za sladoled, kafu, falafel, hot-dog (ali uglavnom sladoled) i to uglavnom u pastelnim bojama i sa drvenim klupama i stolovima ispred, što izaziva osjećaj kao da ste na odmaralištu pokraj magistralnog puta ili karakter u imaginarnom gradiću nekog crtanog filma, ili jednostavno ,,samo’’ dijete. Svaki put kad bih prošla pored nekog takvog mjesta zamirisala bi mi roze šećerna vuna. Da li roze miriše drugačije od plave? Da li šećerna vuna uopšte miriše ili ispoljava samo ono njeni osnovno čulo dodira kroz svoju ljepljivost? Suzila bih se ubrzo na veličinu Palčice, postala Alisa, kojoj bi odmah potom u produžetku stopala izrasle rošule (roze?) a njih bih prošetala pokraj Venice Beach-a u Los Anđelesu, dok mi se u ruci topi sladoled u kornetu, koji ću zatim baciti u smeće da oslobodim ruku za puštanje šarenog zmaja iznad okeana, tek nekoliko sekundi prije nego što se smjestim na rolerkoster, i nakon što prestanu sva razmišljanja. Možda, ali samo možda, mi se ova zemlja sada dopada, jer sam sada sposobna da u baltičkom ledu vidim Kaliforniju i umjesto sjevernog smrzavanja osjetim blagi toplotni povjetarac. Kao djeca vidimo stvari samo onakve kakve jesu, jer nam je to dovoljno. Kad nešto vidimo prvi put ne treba nam aluzija na nešto drugo. Iluzija je nepotrebna kada je sav ovaj svijet nov u našim očima. Čemu fantazija onda kada je i život sam bajka? Treće: Sveukupno gledano ovaj grad nalik je na grad-ulicu-tepih, u dječijoj sobi, posmatran iz ptičje perspektive. Jedino što me još buni je: kako u gradu za djecu još nisu naučili da se igraju? I čemu sve ovo drveće u parkovima ako se niko ne vere na njega? Autorka: Vedrana Bogdanović
Mingl kutak
Razglednica, sa juga Švedske: Parkovi, odrastanje i Kalifornija na Sjevernom polu
