foto: Vedrana Bogdanović
U Berlinu sam. Prva misao — čudno je kako ljudi vide putovanja kao bježanje od sebe; meni je to uvijek bilo bježanje u sebe. Kad god zanemarim, zaboravim, potisnem taj kontakt sa sobom, on se gotovo uvijek ponovo javi na putu. nN asfaltiranom parkingu pored benzinske pumpe, na nepoznatoj autocesti, u kojoj ću kupiti precijenjenu kafu i, ukoliko mi bude gušt, zapaliti cigaretu sa vozačem autobusa; ili se javi u tom istom autobusu kad se tek probudim i s prozora me dočeka prizor očima još nepoznat i nenaviknut, svjež i nov, neka priroda koja uopšte ne liči na onu moju u kojoj sam se gubila, a koju, čini se, podjednako volim — samo na drugačiji način. I ne znam zašto, niti znam kako to da definišem, ali čini se da zaista lakše dišem sa teretom na leđima i ogrlicom nepoznate oko vrata.
Prvi utisak o Berlinu: plaši me širina. Možda sam previše uskih shvatanja za ovoliki grad; u njemu se samoj sebi činim malom, sužavam se na veličinu minijature, smiješna sam ovolicna. Već sam jednom rekla da ne volim gradove širokih ulica, a Berlin je takav grad. Osim širine, i težina ovog betonskog grada pritiska čovjekove dlanove i prste. U ovakvom gradu-čudovištu uplašim se da će me progutati, sažvakati za večernji obrok i ispljunuti na dno mračne ulice; zalijepiću se za trotoar kao žvaka i svi će u žurbi gaziti preko mene, neko će me čak zalijepiti za đon. Ovdje niko nema vremena da izbaci žvaku, zamota je u foliju od kutije cigara i baci u kantu, a da budem potpuno iskrena, nema ni toliko kanti za ovoliki grad.
Grad-ljudožder račva se na sve strane i izgleda kao da traje u nedogled; u tome se i sam gubi. Pored nevidljivih, Italo Kalvino pisao je i o neprekidnim gradovima, kao i onim koji, skoro neprimjetno — polako, ali sigurno — bježe sami od sebe. Ovo je jedan od njih. Neprestano se šireći, ni ne primijetivši, jede sam sebe, proždire se kao Saturn svoju djecu, grize svoj rep poput dugačke serpentine; hrani se sobom da bi preživio. Istovremeno tako pravi bedem oko sebe, gradeći jedan novi zid koji nije Berlinski, i u čijoj unutrašnjosti se svi njegovi stanovnici sjate. Pokušavajući da se nađe, on se sve više gubi. Gradovi-proždrljivci pojeli bi sve, pa tako i sami sebe.
Ipak, kad zasija Sunce, grad je utovljen i sit; njegovi mještani situirani poput Jone u utrobi okeanskog kita. Gradu je toplo i zbog toga zaboravlja na svoje široko prostiranje. Čak i onda kada se dosjeti, to više nije ona ista širina koja propušta jake vjetrove i na koju nas bake upozoravaju kad kažu: „Zatvori prozor, promaja je!“ — nego neka sasvim druga, iako tako joj bliska.
Na mapi te širine, ukoliko se pažljivo pogleda kroz lupu, moguće je uočiti sljedeće:
-
Brod na obali rijeke u predvečerje, koje je u ovom slučaju, usljed geografske pozicioniranosti, tek oko 9–10 sati naveče, sa upravo upaljenim raznobojnim lampicama, na kome male figure homo sapiensa plešu i ispijaju zadnji zrak zalaska sunca iz staklenih čaša svojih koktela.
-
Grupica mladih u svojim srednjim dvadesetim, koja slavi rođendan na travi prostrane zelene površine rasprostranjene po ostacima starog aerodroma.
-
Zagušljivo i prigušeno kajsijasto osvjetljenje u nezagušljivom baru neke od šire centralizovanih gradskih četvrti, sa nekoliko različitih prostorija i stonim fudbalom u bar jednoj od njih.
-
Noćne klubove sa isto toliko različitih prostorija, od kojih su bar dvije bašte na otvorenom, pa ti se, za razliku od onog na šta smo navikli, nudi da u 3 ujutru sjedneš, odmoriš, popiješ pivo sa društvom, a ukoliko ti ni to nije dovoljno, tu je uvijek i neki kauč da na njemu zalegneš dok čekaš prvi jutarnji prevoz i da život napokon, sa svitanjem, dobije novi smisao. Osim toga, u ćoškovima vide se i dva fotoautomata za uspomene, pošto je dokumentovanje telefonom zabranjeno i po ulasku u skoro svaki klub zalijepljen ti je stiker preko kamere. Na taj način nisi tu da kreiraš estetizovane uspomene za neku naknadnu imaginarnu stvarnost, nego si potpuno u onoj koju živiš.
-
Jezera. Ona oko i nadomak grada, koja zgušnjavaju njegovu širinu, i ona unutar njega, koja je popunjavaju.
-
Bioskopi pod otvorenim nebom, nedaleko od ovih drugih.
-
Kafić konstruisan od napuštene benzinske pumpe u epicentru grada.
Vidiš? Kad razmišljam o gradu-čudovištu, javljaju se samo pojedinačne slike koje ga, kao u Hičkokovom Prozoru u dvorište, raščlanjuju na fragmente, vidljive uglavnom samo onda kada Sunce osvjetljava put i/ili širi toplotu, pokušavajući da zalijepi široke rupe koje propuštaju hladan vazduh. Iako svi znamo, mada često zaboravimo, da slike nisu život — da jesu, ne bi stavljali naljepnice preko kamere po ulasku u berlinske industrijske klubove. Šta ako prestanemo da plešemo? Šta ako počnemo samo da slikamo?
Berlin se ne može uhvatiti na kameri, jer je Berlin ideja, i kao i svaka druga ideja, živi samo onoliko koliko nam vremena treba da je ostvarimo. Iluzija o mogućnosti utopije nikada nije jasnija nego onda kada pomislimo da smo je konačno dostigli. Ništa na svijetu ne umire brže od ostvarene želje. Vizija, nasuprot, može da živi zauvijek.
Jer kako je Maja Pelević u svojoj drami Beograd–Berlin napisala, a njeni junaci izgovorili:
„Nije tu Berlin na koji ja mislim.
— Nego gdje?
Nego ovdje... u mojoj glavi.“
Ili što bi to rekao Momčilo Bajagić Bajaga: „Nisam mislio na Berlin. Ja sam mislio na Berlin.“