Foto: AI
Nije ovaj naslov neko obično pitanje sorte - jeste pogledali film, nego je pitanje zapravo - da li je iko ko je pogledao ovaj „grabljenje novca“ projekat tip filma u njemu video makar trunku Majkl Džeksona?
Odgovor sam prvo pokušao pronaći sa ljudima sa kojima sam gledao film - nas šestoro smo redom bili manje ili više razočarani, a nekima se film, verovali ili ne, čak i dopao. Ipak, dopao mi se, kako sami kažu, jer vole kada je biopic „samo“ ili prvenstveno jedan dugački koncert sa ponekim dodacima priče. Što će reći, nije im se dopao „lik“ Majkla (cue the credits) nego njegova muzika ili atmosfera filma.
Ja to, iskreno i ma koliko nezamislivo mnogo voleo biopic filmove o muzičarima i bendovima, ne podnosim i ne mogu ceniti.
To isto o nepodnošenju važi i za film Majkl.
Ali opet, tehničke stvari koje moraju biti tu. Ali pre dalje recenzije - hajmo ono što se treba znati o filmu. U pitanju je biografsko-dramski film iz 2026. godine, u režiji Antoana Fukue, po scenariju Džona Logana. Film prati život američke pop superzvezde Majkla Džeksona, obuhvatajući period od njegovog učešća u grupi Džekson 5 tokom šezdesetih godina dvadesetog veka, do početaka njegove samostalne karijere.
To su one formalne informacije, a u promo materijalu piše nešto ovako: Film prikazuje život Majkla Džeksona izvan muzike, prateći njegov put od otkrivanja izvanrednog talenta kao vođe grupe Džekson 5, do vizionarskog umetnika čija je kreativna ambicija pokrenula neumornu volju i želju da postane najveći izvođač na svetu. Predstavljajući njegov život van scene, kao i neke od najlegendarnijih nastupa sa početka solo karijere, film publici pruža priliku da vidi Majkla Džeksona kao nikada do sada - iz prvog reda. Ovde počinje njegova priča.
Dobro, ovaj, nemojte zameriti što vam bacih ceo taj njihov promo tekst u oči, ali ja mislim da jeste važno da idemo deo po deo, pa da vidimo gde je sve film kiksnuo.
Vremenski period koji su naveli da ćemo videti, zbilja jeste tu.
Znao sam da će biti nastavka, i da prvi deo ne pokriva „one“ mračnije godine, ali to nije nimalo umanjilo osećaj - „da li su 'ladno završili film ovde i da li će me naterati da gledam jednako loš nastavak na kraju filma“.
Da vidimo dalje - početak karijere zbilja jeste to što se reklamira, i moram reći, verovatno i ponajbolji deo filma.
Majkl je ovde ono što treba da bude, on je topao i simpatičan i izgubljen i vanserijski talentovan u porodici gde ga otac izrabljuje? ili muči? - nešto između ta dva.
Porodična dinamika je dobra, kadrovi su smisleni, priča teče, mi navijamo da on uspe i sve je, pa hajde, ovde je sve okej, pa makar i bilo pomalo kliše za jedan biopic.
Dakle ovaj tehnički deo, ispunjen je, manje više, u skladu sa reklamiranjem.
Ali ovaj promo deo, pa ne znam gde bih počeo.
Ne postoji život izvan scene, ne postoji vizionarski umetnik da ga vidimo i upoznamo, ne postoji kreativna ambicija, ne vidimo Majkl Džeksona ni na jedan način na koji ga nismo videli do sada - postoji samo kolekcija scena sa njegovih najlegendarnijih koncerata.
Pre nego se upustim u još malo kritike filma, što stvarno, ma kako to izgledalo, ne volim naročito da radim, evo par stvari koje valjaju, da probam i vas naterati da proživite ovu bioskopsku muku kao i ja.
Lik Majkl Džeksona tumači njegov sestrić Džafar Džekson, kome je ovo prva filmska uloga, piše i to u najavi, a sestrić liči na njega neverovatno mnogo, a uzevši u obzir da mu je ovo prva uloga, zbilja se dobro snašao.
Zvuk u filmu je dobar, koncerti izgledaju sasvim solidno i antagonista u filmu, iliti Majklov otac Džozef je jedan od retkih likova napravljenih makar nalik stvarnoj verziji sebe, a tako je i odglumljen.
Dobro, sad kad sam rekao sve lepo što sam imao, nazad na kritiku. CGI animacija, odnosno takozvani virtuelni svet, je užašan, Majkl friking Džekson je dosadan - kako napraviš takvog lika d o s a d n i m, nema ni trunku ličnosti, nema ništa negativno - on je savršeni, izgubljeni Petar Pan u okrutnom svetu, i nikad ništa loše nije uradio.
Da ne ulazimo u one optužbe koje bi trebalo da se nađu - a verovatno neće, ili barem ne u celosti - u drugom delu, i bez njih želim imperfektnog lika kog ćemo na trenutke ceniti, a na trenutke ne.
Ima jedan primer o kom sam mnogo razmišljao kao antiteza ovom filmu.
Pre toga, priznajem, karijeru gosn Džeksona poznajem na marginama, samo kroz najveće hitove, ali ima bendova koje znam malo bolje i čije sam filmove isto pogledao - i tu smo na tom primeru - kultni film The Doors iz 1991. godine.
Taj film je po mnogo čemu super - muzika je, oprostite mi na smelosti ali neuporedivo bolja, likovi su opipljiviji, realniji, film je fluidniji, ludački psihodeličan i sve tako redom.
Ali ja taj film ne volim, i ne volim ga jer je u njemu Džim Morison samo rokenrol zvezda - on nije čovek koji je bio - koji je voleo, i osećao, i povređivao i bio povređen, on je samo lik koji piše odličnu muziku, i drogira se, i pije, i ne postoji izvan toga.
I sa svim tim ipak, i sa činjenicom da taj film iskreno ne volim, draže mi je i ukanaliti čoveka koji je imao štošta u sebi za divljenje, nego napraviti Majkla friking Džeksona boljim likom od Džima Morisona, ili uopšte samo dobrim likom.
Sve u svemu, ne znam šta bih vam rekao. Ako volite muziku koju je Majkl Džekson stvarao, šanse su dobre da ćete uživati i u ovom filmu - a to je na kraju dana najvažnije. Ali ako vas zanima makar trun više o njemu od muzike koja je iza njega ostala, mislim da možete komotno preskočiti ovaj film.
Malo je ironično, a mnogo više tužno, da porodica, ili barem one struje unutar nje koje su „izrabljivale“ Majkla, i danas zarađuju na njegovom liku i delu - pa čak toliko da su spremni snimiti barem dva, a možda još poneki film o njemu.
A jednako je tužno i što su u toj svojoj pohlepi i samoživosti nespremni da pogledaju svet u oči i kažu i pokažu sve što je njihov sin, brat, otac i ujak bio.
Majkl Džekson je verovatno najveća zvezda koja je ikad hodala ovom planetom koja je pred raspadom, ali je i više i manje od toga - čovek prepun jednako vrlina koliko i mana, a od ovog drugog ne vidimo ni jednu jedinu. To bih vam, eto, rekao ako moram film svesti na jednu stvar.
Autor: Božidar Milovac