foto: AI
Deo priča i mita o Jugoslaviji, sa stanovišta popularne kulture, teško je svesti na jedan fenomen. Nasleđe koje je ova zemlja ostavila, rodilo se i nastajalo je u dosta specifičnoj istorijskoj ravni, da bi svoj put prirodno okončalo u previranjima svih ,,naroda i narodnosti”. Ipak, kultura je živa stvar, pa je njeno svođenje na geopolitičke zadatosti njene matice uzaludno koliko i pokušaji da se njima ograniči.
Priča o Jugotonu započinje davne 1947. godine, u zagrebačkom naselju Dubravi. Prva i najveća jugoslovenska diskografska kuća, kako je danas znamo, izrasla je na temeljima svojih prethodnika, Edison Bell Penkale i Elektrotona. Ovaj ,,primer socijalističkog diva popularne kulture”, prema mišljenju Sanje Bahrah-Krištofić, teško da je nicao sam. Potpomognut političkim okolnostima s kraja 40-ih godina prošlog veka, Jugoton je naročitu pogodnost imao u sve većem razilaženju KPJ-a i do tada dominantnog sovjetskog uticaja, što je rezultiralo jasnijim otvaranjem prema zapadnoj kulturi i umetnosti uopšte.
Prva ploča koju je Jugoton objavio bile su dve dalmatinske pesme, ,,Ti tvoji zubići” i ,,Jedan mali brodić”. Tokom prve godine njegovog rada, procenjuje se da je štampano negde oko 33 hiljada ploča. Već 1958. taj broj će dostići neverovatnih pola miliona izdanja, a ubrzo će uslediti i licencirani ugovor sa renomiranim stranim izdavačima.
Ukoliko danas pogledamo neke od jugotonovih starih kataloga, videćemo izdavača koji je svojom delatnošću pre svega uspeo da objedini širok spektar muzičkih tradicija. Tako ne čudi što su se u njegovoj redovnoj ponudi mogli naći albumi klasične, narodne, pop, rok i zabavne muzike. Praćenje dešavanja na svetskoj muzičkoj sceni takođe je nešto po čemu je Jugoton ostao poznat. O uvremenjenosti ovog izdavača govori i podatak da su pojedina strana izdanja istog dana objavljivana kod nas kao i u svetu, kao što je to bio slučaj sa Bouvijevim albumom ,,Let’s Dance”.
Kao takav, Jugoton je, pored svoje izdavačke delatnosti, ubrzo postao i jedinstvena platforma za trajno oblikovanje domaće scene. Osim što je formirao generacije slušalaca širom zemlje, on je bitno uticao i na razvoj pojedinih muzičkih trendova, slično onome sa novim talasom.
Danas kada kultura stanuje na zadnjem sedištu društva, postavlja se pitanje da li bi pojava izdavača kao što je Jugoton uopšte bila moguća. Osim uvek prisutne potrebe za umetničkim sadržajem, neophodno je stvoriti i određenu infrastrukturu koja bi primila takve sadržaje i dala im potreban zamah. Čini se da je Jugoton u tome višestruko uspeo, stvarajući oko sebe legendu ,,najvećeg”, koju ostavlja u amanet svojim narodima.
I tu prestaje priča o izdavaču, a započinje kulturno nasleđe. Ne morate biti jugonostalgičar da biste se makar nakratko provozali tim kolima.
Podsetimo, izdanja Jugotona možete naći u Nušićevoj ulici u Beogradu, dok je njegov današnji pravni naslednik izdavačka kuća Croatia Records.
Autor: Stefan Čizmić