foto: Vedrana Bogdanović
Na Tenerifima sam. Jednom od osam Kanarskih ostrva rasutih po površini Atlantskog okeana, bližih Africi nego matičnom kontinentu i zemlji kojoj "pripadaju". Kažem pripadaju, a mislim se kako nikom ništa ne pripada, a posebno ne zabačene izole – one koje su, kako im i samo ime nagovještava, u potpunosti odsječene od ovog našeg svijeta na koji smo navikli, čvrstog kopna i tla koje nije okruženo vodom sa sve četiri strane. Kao takve, nikome ni ne mogu uistinu da pripadaju niti da se pripajaju. Ipak, ljudi će uvijek pokušavati da ih osvoje, jer ostrva nude malu mogućnost raja. Kao takva, predstavljaju zabačeni univerzum za sebe koji samo čeka da bude pokoren.
Ono što je ovdje nastalo nije imalo mnogo prilike da se širi; ograničeno vodom postalo je plod endemske vrste koja svoje korijenje pušta samo na ovoj zemlji. Mnogo je toga što nikad nije napustilo prostor ovog otoka, pa i takvih njegovih stanovnika. Isto tako, mnogo je toga što nikad nije doprijelo dovde, a ustaljeno je na području kopnenih masa (recimo, zmije, čemu bi se mnogi obradovali).
Kažem jedno od osam Kanarskih ostrva, iako se većina Kanarićana ne bi složila sa mnom, prkosno tvrdeći da taj mali komad kamena, nedavno proglašen za zasebno ostrvo, to nikako ne može da bude. Ja ga, ipak, prihvatam, jer me neodoljivo podsjeća na otužnu kosmologijsku dramu sa planetama i nesrećnim Plutonom. Baš kao ni tu majušnu plutajuću kuglu u svemiru, ni ovo ostrvo ne prihvataju. Bude mi žao svih tih minijaturnih svijetova koje tako olako poriču. Bude mi žao i te ljudske, uvijek prisutne, potrebe da se sve stvari, postojeće i nepostojeće, definišu, redefinišu, obilježe, ucrtaju, a naposletku i izbrišu.
Na Kanarskim ostrvima postoji posebna biljka koja raste iz kamena; stameno pušta korijenje iz tog stjenovitog krša. Cvjeta iz hrapavih gromada. Kako poslije toga da povjerujem da nije baš sve moguće? Kako poslije toga da pomislim da se iz živog blata ne može u oblake? Naprotiv, od svih biljaka koje sam vidjela, a ovdje ih je pregršt, nju ću najživopisnije da urežem u sjećanje. Ništa ljepše od mogućnosti živih bića da se odupru postavljenim ograničenjima. Ako to može jedna biljka, što ne bi mogao i čovjek?
Još jedan utisak me prati i ne mogu da mu se oduprem. Nigdje se jasnije ne vidi da je Zemlja okrugla nego na ostrvu. Opružiš li se na leđima, polegnutim po tlu, sa čelom usmjerenim ka nebu, primijetićeš obrise te divovske lopte opasane iluzivno beskonačnom i tvrdoglavo prisutnom vodom, kao i njeno slivanje u onaj gornji, sakralni svijet. Ne znam zašto je Magelan, taj zadrti moreplovac, morao da obiđe čitav krug preko njene azurne površine kada je samo mogao da legne na bilo kojoj tački ovog, ili bilo kog drugog rajskog ostrva, i otkrije potpuno isto.
Oslonjena na morsku so, očiju orijentisanih ka gore, vidim oblik punog Mjeseca, a na njegovim ivicama stoje planine – ostaci nekadašnjih vulkanskih erupcija. Milionima godina ranije ništa od ovog pulsirajućeg života kome trenutno svjedočim nije postojalo. Ipak, njegovo nastajanje tada polako otpočinje. Vulkani na dnu Atlantskog okeana eruptirali su snažno i često, ispucavajući komade svoga trupa na sve strane; raspršivši se u različitim pravcima poput vatrometa u novogodišnjoj noći. Ti komadi nalazili su sebi bliske druge komade i, usljed svoje usamljenosti, polako se spajali sve dok nisu postali jedan veliki komad. Taj komad je ovo ostrvo. Preostalih sedam komada su druga Kanarska ostrva, mali kontinenti u moru. Čitave Tenerife stoje na nekada tečnoj, sada poprilično čvrstoj i stamenoj magmi. Na njima postoje pojedinačni vulkani, ugašeni i aktivni, ali ono što mnogi ne znaju jeste da su i one same jedan cjelokupan vulkan.
Neki vulkani nisu se probudili milionima godina, pa se smatraju ugašenim. Iako, naravno, u životu ništa nije fiksno osim promjene, te mogućnost da se probude iz hibernacije nikada nije ravna nuli. Drugi su, pak, aktivni i svako malo izazivaju tihe potrese. Posljednja, poprilično mirna, ali ipak pomjeranja, zabilježena su par dana prije mog dolaska. Kada pitam Kanarićane da li ih plaši to što žive na konstantno pretećoj zemlji, oni mi odgovaraju: "Ne. Mi smo lagan narod."
Na šta zapravo misle bilo mi je jasno tek nešto kasnije, kada sam u autobusu sjedila na prvom mjestu, tik pored vozača, da mi ne pripadne muka od vožnje po vijugavim i uskim serpentinama, sa sviješću o okruglosti planete, kada se on odjednom zaustavio nasred, rekla bih, jedinog, i svakako najprometnijeg puta, pa smo svi čekali da se gospodin u kolima ispred ispriča sa komšijom kog je sreo na ulici. Oni smireno, ja sa nestrpljenjem i vječitim osjećajem da negdje moram da stignem.
Kolona iza se pravi, ali se ne čuju nervozne sirene iz automobila, niti vazduhom putuju psovke, niti iko dobacuje kroz odškrinut prozor: "Ko ti dade vozačku?!" Svi samo mirno čekaju i, po završetku njihovog ćaskanja, isto tako mirno ponovo kreću. Meni je to nezamislivo, iako sam svojim očima vidjela. Ubrzo saznajem da što je ostrvo manje, to je nivo opuštenosti njegovih stanovnika veći. Od Kanarskih, ovo je najveće, a ljudi koji žive ovdje i meni se čine najrelaksiranijim ljudima na svijetu. Priznaju da imaju probleme u komunikaciji sa okolnim ostrvima jer su isuviše opušteni za njih, te zapinju u pronalasku zajedničkog jezika. Tek to u svojoj, uvijek vrlo vividnoj, mašti ne uspijevam da isprojektujem. Ako sam prije smatrala da su Španci sa matičnog kopna lagani, sada to, u poređenju sa njihovom prekookeanskom braćom ostrvljanima, više ne smatram. Plašim se i da pomislim šta bi me sačekalo na tim malim, ali čvrstim, vulkanskim lavama. Ili to, ipak, priželjkujem.
Možda ne postoji edenska utopija koju umjetnost i literatura projektuju na ovakve i slične geografske toponime, ali ako me život na ostrvu nečemu naučio, to je da je najbliže raju mjesto na kome se nikuda ne žure… i nigdje ne kasni.
Autorka: Vedrana Bogdanović