Foto: Palma Poljaković
Treća sezona popularne hrvatske serije Sram donosi toplu, promišljenu i dirljivu priču o odrastanju i sazrijevanju, prijateljstvu i prvoj ljubavi, ali i odmjeren prikaz izazova sa kojim se i dalje suočava LGBT zajednica, predstavljajući unikatan doprinos relativno skromnom kanonu regionalne „kvir” televizije.
O čemu je tačno riječ?
Glavni lik nove sezone je Lovro, drugar iz škole protagonistkinja prethodnih sezona Eve i Nore za koga je prethodno nagovješteno da je možda gej i „u ormaru”. Kao gledaoci, pratimo njegov put sazrijevaja i samospoznaje, kao prihvatanja ne samo samog sebe, nego i od drugih ljudi i njihovih različitosti. Glavna vrijednost priče leži u tenziji između autentičnosti i samoočuvanja - dosljednost sebi u okruženju koje je vrlo hostilno za sve vrste odstupanja od statusa kvo često podrazumijeva i realnost u kojoj je društvena izolacija svakodnevica, a cijena iskrenosti nepovratna promjena života iz korijena. U tom smislu, ova serija je i prilično važan iskorak za predstavljanje LGBT populacije na televiziji, ne samo u Hrvatskoj, nego na Balkanu.
Sram je HRT-ova adaptacija planetarno popularne norveške serije Skam, koja je počela sa emitovanjem 2015. godine i doživela osam različnih adaptacija prilagođenih za tržišta drugih zemalja. Za hrvatsku adaptaciju scenarija su zaduženi Sandra Pašić i Boris Grgurović (Tajkun, Jutro će promeniti sve), dok režiju podpisuje rediteljka Jelena Gavrilović (Tajkun, Kljun, Grupa).
Sam koncept originalne serije po licenci obavezuje sve producente rimejkova na intervjuisanje tinejdžera iz cijele zemlje, u svrhu, ne samo pronalaženja glumaca (koji su, u hrvatskom slučaju, mješavina studenata glume i glumaca naturščika), nego i skupljanja građe i istraživanja navika i problema mladih, kako bi serija što preciznije i tačnije reflektovala hrvatsku stvarnost.
Jedan od velikih razloga za planetarni uspijeh ove serije je upravo vrlo prizemljen i realističan pristup režiji i scenariju koji tematizuje odrastanje sa svim njegovim uspunima i padovima. U pitanju je naturalistički prikaz života ovih tinejdžera koji prioritizuje realizam, pa ih vidimo u svim izdanjima i fazama života, uključujući i one za koje se možda smatra da nisu toliko zanimljive ili “televizične”. Inovativan je i multimedijalni i multiplatformski aspekt projekta. Naime, klipovi se dešavaju u stvarnom vremenu - scena koja se dešava u utorak u podne, tada biva okačena na Jutjub kanal. Cijela epizoda onda ima premijeru petkom, na Jutjub kanalu, kao i na HRT.
Likove vidimo dok su sami u svojoj sobi, pratimo njihove navike što se tiče sna, izrade domaćeg ili kućnih poslova, pa njihovi životi postaju dio svakodnevice gledalaca koji na dnevnoj bazi proveravaju sajt i Jutjub kanal kako ne bi propustili objavljivanje novog klipa. U tom smislu, Skam i Sram su način da se stekne uvid u život i navike tinejdžera, i presjek njihovih glavnih problema, kao i stavova prema gorućim društveno-političkim pitanjima.
LGBT televizija?
Ovo je vrlo značajno u polju predstavljanja LGBT zajednice na televiziji na Balkanu. Najzapaženiji dosadašnji primjeri mahom ili naginju tragediji, ili su bezbjedno unutar žanra komedije često zasnovane na stereotipovima na granici sa parodijom. Na primjer, kod HRT-ove komedije za mlade iz 2015, Nemoj nikome reći, imamo prvi prikaz gej tinejdž para, dok Bitange i princeze (HRT, 2005) i Ne daj se Nina (RTL/Fox, 2007) imaju otvoreno gej likove, ali su oni primarno satirični na granici sa iskarikiranošću. Sa druge strane, u sapunici Zabranjena ljubav (RTL; 2004-2008), u dva navrata imamo otvoreno kvir muške likove, ali u sporednim ulogama sa ne baš srećnim krajem.
Naime, nasilan ishod za barem jednog od gej likova vrlo je česta pojava, kao kod filmova Parada (2011, Srbija) i Fine mrtve djevojke (2002, Hrvatska). Čak i u slučaju odsustva nedvosmisleno tragičnog kraj kao u filmovima Pored mene (2015, Srbija) i Posledice (2018, Slovenija), sam scenario stavlja veliki naglasak na nasilnu homofobiju s kojim se likovi i susreću.
Takođe, ono što je vrlo bitno je i kontekst HRT kao javne televizija koja, naravno, za realizaciju svog programa koristi sredstva poreskih obveznika. Kao i sve nacionalne televizije iz regiona, i HRT, takođe, je na meti kritika za pristrasnost (predsjednik Zoran Milanović smatra da ga televizija cenzuriše u korist protivničke partije HDZ, dok HDZ smatra da je cenzurisan u korist predsjednika), ali i od strane kniževnika Milijenka Jergovića, čija pritužba takođe implicira postojanje cenzure. Stoga, burna reakcija konzervativnog dijela hrvatske javnosti na bilo kakav vid neutralnog ili pozitivnog predstavljanja LGBT populacije prilično je standardna.
Platforma za aktivno građanstvo CitizenGO Hrvatska je čak pokrenula peticiju, tvrdeći da je javna televizija “propagandni stroj u kome se promoviše takozvana LGBT ideologija”. Peticija pod nazivom “Zaustavite woke indoktinaciju na HRT-u” koja ima skoro 7.000 potpisa je usmjerena upravo, protiv serije Sram zbog prikaza istospolnog poljupca i emisije Nedeljom u 2 zbog priloga pod nazivom Dva muškarca koji se vole, u kome HRT-novinari nazivaju aktere supružnicima. Citirajući hrvatski ustav koji definiše brak kao “zajednicu žene i muškarca”, potpisnici peticije traže ostavku glavnog urednika HRT-a Roberta Šveba, tvrdeći da bi javna televizija “trebala u većoj mjeri odražavati vrijednosti većine gledatelja”.
Primjera radi, u Hrvatskoj od 2014. postoji mogućnost za sklapanje “životnog partnerstva” za istospolne parove pred matičarem, koji pruža prava slična braku u polju nasljeđivanja, djeljenja zajednički stečene imovine, poreskih olakšica itd, ali ne nužno u polju usvajanja djece, kao ni same definicije ovog partnerstva, koje se ustavno smatra drugačijim od braka. Crna Gora, omogućava mogućnost sklapanja životnog partnerstva od 2021, dok se samo u Sloveniji zabrana istospolnog braka od 2022. smatra neustavnom, čime je on izjednačen sa tradicionalnim, “heteroseksualnim” brakom. Srpska javnost, poređenja radi, na ovu temu izražava isključivo čuđenje - Informer piše o sceni istospolnog poljubca sa evidentnom dozom zajedljivog ruganja sadržaju na komšijskoj javnoj televiziji. Uprkos činjenici da je Hrvatska na većem nivou priznanja prava LGBT zajednice od većine zemalja u regionu, reakcije javnosti samo na ovu seriju svjedoče o određenoj nevoljnosti javnosti da ih prihvati kao nepromjenljiv status kvo.
Tipično za konzervativnu struju sklonu univerzalizaciji svojih stavova, potpisnici pomenute i sličnih peticija ne uzimaju u obzir da su i članovi LGBT populacije i njihovi saveznici takođe poreski obveznici koji učestvuju u društvu i imaju pravu da od javnog servisa zahtijevaju adekvatan program. Na kraju krajeva, glavni cilj ove serije je da odgovori na potrebe lokalne publike i tačno i precizno predstavi izazove gej-populacije u Hrvatskoj i na Balkanu. Ta realnost, naravno, nije ista kao u niti jednoj od država koje su do sada imale svoju verziju Srama, pa određene promjene u adaptaciji ovog scenarija to i odražavaju.
Sram između rimejkova, obrada i prevoda
Kao i svi drugi rimejkovi popularne serije, Sram je zapažen u celoj Evropi u mjeri koja nije tipična za regionalno filmsko i televizijsko stvaralaštvo. Pored brojnih pohvala za glumu, režiju, scenario, i generalno, produkcijsku i umjetničku vrednost serije, česta kritika među stranom, ali i značajnim djelom domaće publike se upravo tiče razlika u prikazima hetero i homoseksualnih parova. Gledaoci ističu duže i eksplicitnije ljubavne scene sporednih strejt parova u odnosu na glavni par - Lovra i Ivana, koji se nedvosmisleno pojavljuje kao ljubavni interes od samog početka, čije intimne scene su prikazane svedenije u odnosu na original.
Smisleno je i napomenuti da donekle neprijateljski stav strane publike potiče od kombinacije dvije stvari. Prvo, od visokog idealizacije originalne serije, koja je bila jako bitan dio odrastanja za cijelu generaciju Evropljana koji su posvećeni originalu kao standardu koji teško može biti nadmašen. Naravno, nijedan program, pa ni Skam ne izdržava u potpunosti test vremena sa decenijske udaljenosti, niti može biti izuzet od kritika. Pored toga, evropska publika prosto nema naviku gledanja programa koji potiču sa Balkana, pa samim tim i ima ograničenu sliku o ovom regionu. Ona često oscilira između snishodljivog očekivanja da je on „divlji” i zaostao 50 i više godina u odnosu na zapad, i podrazumijevanja određenognivoa društveno prava koje kod nas i dalje nisu status kvo. Realnost je, kako to često biva, negdje između. Okruženje koje je neprijateljski nastrojeno prema ovakvim programima je neminovno veliki otežavajući faktor, ali veliki razlog zašto je podrška za projekte kao Sram ključna i neophodna u sadašnjem trenutku.
Stoga, bitno je imati u vidu da sporiji razvoj intimnosti nesumljivo ima veze sa specifičnostima okruženja. Samim tim, Lovrov proces prihvatanja samog sebe, traje duže, zapravo, nego u nekim drugim kulturnim kontekstima, budući da je cijena autentičnosti u ovom slučaju i dalje veća. Lovro kao lik je karakterisan prilično ozbiljnom internalizovanom homofobijom. U maniru tipičnom za generaciju Z, pita ChatGPT kako da zna da li je gej, a odmah kako i to da to prikrije, tj. pokušava da „nauči” kako da mu se u seksualnom smislu dopadaju žene.
Sa druge strane, Ivan je na neki način kontrastan lik Lovru, koji otvoreno kaže da mu se dopada jer je drugačiji, hrabar i podstiče ga da radi stvari koje „on sam nikada ne bi uradio.” To se odnosi ne samo na svakodnevno ponašanje, već i na ohrabrenje koje mu onaj novi odnos pruža, dajući mu dodatnu snagu da bude ono što, evidentno, svakako već zna da jeste. Sa druge strane, Ivan oscilira između svijesti da je javno iskazivanje različitosti potencijalno opasno i potpunog nedostatka brige za reakciju okruženja. Više puta insistira na iskazivanju naklonosti u javnosti, direktno govoreći da ga ne zanimaju tuđa mišljenja, čak i sugeriše Lovru da bi trebalo da živi hrabrije i autentičnije. Kasnije saznajemo da velika nedosljednost u njegovom ponašanju djelimično proizlazi iz zdravstvenih problema, koji se tokom trajanja sezone razrešavaju kao bipolarni poremećaj u začetku dijagnoze.
Sledeći korak za Lovra, nakon što napravi pomake u prihvatanju sebe, jeste da nauči kako da adekvatno razumije druge, ali i da ih prihvati zajedno sa njihovim željama i strahova, čak i naročito onda kada iste ne razumije u potpunosti. Lovro inicijalno reflektuje učestalo mišljenje u društvu pa i među gledalaštvom da je ova dijagnoza primarno dio Ivanove ličnosti, pa da njegovo hrabro i direktno izražavanje interesa proizlazi upravo iz tog poremećaja. Međutim, to su predrasude s kojima ljudi sa bilo kakvim mentalnim poremećajem moraju da se bore: sumnja u to da su njihove emocije i želje autentična osećanja. Iz tog razloga je Ivan naročito važan lik koji stoji iza svojih želja i postupaka, prihvatajući njih, kao i svoju zdravstvenu realnost kao neodvojiv dio sebe. U tom smislu, važan put razvoja za njega kao lika je prihvatanje mogućnosti da bi na isti način mogao biti prihvaćen i od strane drugih ljudi, te da ne predstavlja posebnu komplikaciju u njihovim životima.
Sram kao vjesnik promjene?
Serija je, stoga, važna u regionalnom kontekstu, bez obzira na reakcije publike iz zapadne Evrope, budući da tematizuje važne i aktuelne teme za mlade, dajući pozitivan primer i nudi viziju kako realnost može da izgleda za LGBT populaciju, bez umanjivanja težine njihovog položaja. Ona iskreno prikazuje raspon iskustava pripadnika zajednice u regionu gde ne postoji zakonsko priznanje niti prava kao u drugim zemljama, ali ni nivo represije kao u državama koje kriminalizuju homoseksualnost. Region je „zaglavljen između“ – situacija je dovoljno stabilna da konzervativne grupe tvrde da su žalbe aktivista preuveličane, dok je istovremeno normalizovano svakodnevno nasilje i govor mržnje.
Sram bira da realno govori o problemima, prikazujući cijeli raspon iskustva autovanja, zajedno sa negativnim aspektima, što nesumljivo utiče na sporiji razvoj ljubavne priče. Za svaka dva koraka naprijed koje Lovro načini na svom putu samoprihvatanja, ima barem jedan korak unazad, u dodiru sa izazovima koji se javljaju. Vidimo različite reakcije – od otvorenog gađenja do iskrene podrške prijatelja i porodice. Lovrovo autovanje majci ima pozitivan ishod: ona ga prihvata, iako izražava strepnju da će zbog te činjenice imati teži život. Savetuje ga da se ne autuje ocu, znajući da neće reagovati dobro - u tom smislu, autovanje nikada nije potpuno, kao ni prihvatanje. Njegov prijatelj Vito mu priznaje da je u trenutku osamostaljivanja osjećao strah – ne od autovanja ili samostalnog života, već od toga da će ostati potpuno sam, bez oslonca, naročito u kontekstu roditelja koji ga nikada u potpunosti ne priznaju, birajući da reaguju negativno ili prosto da ignorišu situaciju.
Tu upravo leži i najvažniji aspekt ove serije. Pored očitih izazova, prikazuje i pozitivne ishode i okruženje koje je podržavajuće, pružajući mladima ne samo dobar primjer i raspon mogućnosti kako mogu adekvatno da reaguju u slučaju da neko u njihovom okruženju prolazi kroz proces autovanja, već i tematizujući značaj podržavajućeg okruženja za mlade. U regionu u kome je društveni koncenzus na ovu temu prilično nizak, kao i status prosjećne homoseksualne osobe u društvu, iskustvo autovanja i mogućnosti autentičnog života sa svim svojim poteškoćama uveliko zavisi od veličine i nivoa urbanizacije mjesta u kome mladi žive, raznolikosti svih drugih vrsta koja je normalizovana u primarnom okruženju, ali i klasnog i socijalnog statusa. Pored toga, roditelji i prijatelji koji u najvećoj mjeri pružaju podršku stoga čine najveću razliku o kvalitetu života za pripadnike LGBT populacije.
Dio Lovrovog sazrijevanja je i stupanje u kontakt i u prisnije prijateljske odnose sa drugim članovima zajednice i oslanjanje na njihovu pomoć, ali i spoznaja da može da se osloni na svoju širu zajednicu ljudi koji su pripadnici većinske seksualnosti, ali njihova podrška ne izgleda samo kao puki nedostatak represije, nego aktivno zalaganje protiv društvene homofobije. Ovo je ključna poruka za javnost, budući da je to jedan od bitnih načina na koji su dosadašnji koraci naprijed na polju društvenog priznanja ubrzani. Naravno, optužbe za cenzuru, kao i vrlo nestabilan status postojećih prava svjedoče o tome da posao nije ni blizu završen. Ovakvi programi su, baš iz tog razloga, naročito važni, čak i kada nisu savršeni ili na nivou zemalja koje decenijama imaju mnogo veći nivo zakonskog priznanja LGBT populacije, pa samim tim i medijske predstavljenosti.
Činjenica da je ova tema i dalje regionalni televizijski tabu je samo dodatni razlog da se programi kao Sram podrže. To nipošto ne znači odsustvo kritike, već identifikovanje tima koji radi na ovoj seriji kao saveznika protiv političkih i ideoloških sila koje teže represiji i cenzuri ove tematike. Naime, priča o Lovru i Ivanu je priča o mladima koji uče da ne moraju kroz sve životne izazove da prolaze sami. Stvaranje društva u kome je ovo činjenica, te u kome mladi iz manjinskih grupa mogu da računaju da će ljubav i podrška da nadjačaju govor mržnje i društvenu izolaciju je društvo koje zahtijeva kolektivno zalaganje. Sram, samim tim nudi vrlo precizan i tačan presjek društvene situacije u Hrvatskoj i regionu, čineći sve korake koje jedan televizijski program može da načini. Pitanje je, da li ćemo se i u kojoj mjeri kao javnost uključiti?
Autorka: Tamara Tica