foto: Vedrana Bogdanović
Na Tenerifima sam. I dalje. Voljela bih da tu i ostanem. Dok ne poželim ponovo da odem negdje drugdje. Raj nije dovoljno dobro mjesto da bi me zadržalo. Na Kanarskim ostrvima sam. Tako udaljena ostrva uvijek su predstavljala dobro podno za istraživanje i vršenje raznoraznih eksperimenata, kao i ispoljavanje ljudske prirode u njenoj suštini, bilo kroz potrebu za slobodom i osamom, bilo kroz zlobu i skrivenost u kojoj se ona manifestuje.
Nešto nakon završetka Drugog svjetskog rata i nesagledivih posljedica atomske bombe na području Japana, Amerika je odlučila da na jednom jedva primjetnom, izolovanom atolu u Tihom okeanu nastavi svoje nuklearne eksperimente kako bi se zasigurno ubjedila u obim njihovog razaranja. Tako je jedno malo, udaljeno i suštinski nebitno ostrvo u Pacifiku postalo laboratorija za ispitivanje razmjera moći smrtonosnog oružja. Ipak, ovdje je riječ o Bikini atolu i nema ništa sa ovim našim atlantskim ostrvima, susjedima sjevernoafričkih zemalja. Ili, ipak, u neku ruku, i ima?
Tokom španskog osvajanja Južne Amerike, evropski konkvistadori su prvi put ugledali krompir, koji su na području današnjeg Perua i Bolivije hiljadama godina unazad uzgajali starosjedilački narodi. Naravno, odmah su odlučili da ga uzmu i ponesu sa sobom na tlo našeg kontinenta. Pošto su Kanarska ostrva moreplovcima bila usputna stanica na putu između Amerike i Evrope, prve sorte krompira donešene su ovdje, kako bi se tu uzgajale i kako bi se tako ispitao kvalitet tog, sada uveliko rasprostranjenog, povrća. Kada su se uvjerili u to da valja određene njegove vrste poslate su dalje, pravcem evropskog kopna, pa zatim i diljem planete, na prostrane nam kontinente. Ipak, s obzirom na dimenzije izolovanosti, došlo je do toga da su se određene stare sorte, tu i zadržale i postoje samo i jedino na području Kanarskih ostrva. Taj krompir jede se uglavnom neoguljen i umače u njihove tradicionalne, zelene i/ili crvene, mojo soseve, na koje su neizmjerno ponosni - a i trebalo bi da budu.
Na istom podneblju raste i specifična vrsta banana, pa sam na sreću imala priliku da otkrijem da izgleda nisam alergična na banane kako sam dosad mislila, nego na njihova prerađena svojstva koja mi sa kontinenta dobijamo. Tako sam jela minimum jednu bananu dnevno i voljela bih da mogu da ih ponesem sa sobom. Ovako ću ponovo da ne volim banane kad se vratim.
Pokušavam da ne pišem samo o hrani i piću, ali mi to izuzetno teško pada usljed činjenice da, kada god negdje otputujem i želim da probam nešto tradicionalno — nešto svojstveno samo toj zemlji — nailazim na varijacije nečega što već postoji i u drugim zemljama, često samo pod drugim imenom, i prodaje se kao njihova nacionalna kuhinja. Bosanska kafa je srpska kafa, srpska kafa je grčka kafa, a grčka kafa je turska kafa i, donekle, jesmo svi u pravu uzimajući u obzir da smo svi bili pod Otomanskim carstvom. Ali ovdje, naprotiv, ono što je izvorno kanarski proizvod i postoji na ostrvu, ne postoji nigdje drugdje na svijetu. Svaki zalogaj postaje dar.
Dodala bih još samo da, ono što je espreso u Italiji, a domaća kafa kod nas (Bosna/Srbija/Grčka/Turska/nastaviti niz), ovdje je espreso sa dvije vrste različitog mlijeka — običnog i kondenzovanog — u koji se nerijetko dosipa i alkohol, i time zatvaram ovo gurmansko Anthony Bourdain poglavlje. I to uspješno, jer je izgleda moja životna dilema između toga treba li da se opredijelim za Carrie Bradshaw ili Robinson Crusoe-a u sebi razriješena u njegovoj ličnosti, kao savršenom balansu između ove dvije naizgled suprotnosti.
Obišla sam nesmalo čitavo tenerifsko ostrvo, ali sam uglavnom bila smještena i najviše dana provela na samom njegovom vrhu, najsjevernijoj tački, u prirodno zaštićenom Nacionalnom parku Anaga. Ovakva geografska područja kao što su Tenerife specifična su po mikro klimama. U oblasti svježe zelene flore parka uvijek je vlažno i vjetar je više nego primjetan, a nadmorska visina takva da sam se svako jutro budila i radila jogu, pila njihov kamilica čaj (koji uopšte ne liči na naš kamilica čaj) ili učila kako se žonglira, na krovu među oblacima. Iako jesam sklona metaforama, ovaj put to zaista nije slučaj. Ne lažem kada kažem da sam se slobodno šetala i prolazila kroz oblake i da ću stoga od sad Čolino Ti živiš u oblacima, mala... potpuno drugačije da doživljavam, kao neko ko jeste živio u oblacima. Oduvijek simbolički, a sada i doslovno. Kakve li sreće!
Popela sam se na sami krov svijeta i, što bi rekla Bakti "odatle se sve mnogo jasnije vidi". Ispod ovog svoda, u podnožju vulkanskih planina, uočljiv je gradić plaže saharskog narandžasto-smeđeg pjeska, suncem obasjan, iako je ovdje u parku rosno. Ne mnogo dalje, na suprotnu stranu, nalaze se divlje plaže crnog pjeska i nemirnije vode, talasa pogodnih za surfere. Nešto zapadnije od njih postoji još netaknuta i nedokučiva priroda, do koje ljudska ruka ne može zahvatiti, ali je može posmatrati izdaleka. Nadam se da će tako i ostati. Ni ne treba svuda da stignemo.
Na jednom ostrvu, sa čijeg je juga do sjevera moguće pristići za svega 50 minuta, u suživotu funkcioniše nekoliko opozitnih svijetova. I svaki od njih ga čini baš takvim kakvo jeste. Utješne su mi Tenerife kao takve: eklektične i haotične, vedre i vlažne, sunčane i oblačne, pustinjske i šumske, saharske i vegetativne, uzemljene i uzvišene; zemaljske i nebeske. Nadam se da je to moguće primjeniti i na ljude. Možeš neki dio više da voliš, ali to uopšte ne znači da ne voliš onaj drugi. I to što ne možeš da se opredijeliš uopšte ne znači da treba da praviš izbor. Kako naziv onog jednom masovno poznatog, a sada već zaboravljenog, kako to obično i biva, oskarovskog filma kaže - Sve svuda i u isto vrijeme.
Pješačim Camino de Taganana putanjom koju su, milionima godina ranije, raskrčili Guanci - prvi doseljenici i aboridžini ostrva. Dok gledam u taj strmi i ponekad olabavljen i nesiguran planinski puteljak pod svojim nogama, razmišljam o tome kako je moguće da su se moji otisci spojili sa primordijalnim otiscima negdašnjih naroda. Ovdje gdje ja hodam, hodao je neko iz starosjedilačkog plemena. Kako je došlo do toga? Kako sam uopšte završila tu? Na momenat, u potpunoj tišini, osjetim prećutno i prikriveno prisustvo duhova predaka i pustim suzu radosnicu. Čudno je gdje sve ljudska noga može da pristigne! U istom momentu postaje mi jasnije nego ikad da, osim što je vidljivo i osjetno okrugla, Zemlja je i ogromna i što više putujem po njoj to više shvatam da je nikad neću obići; što je više otkrivam i spoznajem sve mi je više jasno da je nikad do kraja neću dokučiti. U toj bitki unaprijed gubim i nimalo mi nije žao.
U Taganani, jedan deda izvadio je svoje ukulele i nije znao ni riječ engleskog, pa smo se sporazumijevali muzikom igrajući zajedno ispred crkve otvorene samo za nas, rijetke putnike-namjernike. U San Adrésu, malom ribarskom mjestu podno planine, šetale smo se u suton, lokalnom autostradom, diveći se vešu na ravnim krovovima uglavnom žutih, plavih ili bijelih, fasada kuća (slučajno ili namjerno baš u bojama zastave Kanarskih ostrva), jer upravo ta, naizgled nevažna i još češće rogobatna, linijska žica pamučnih i ponekad izbledjelih majica nagovještava prisustvo života.
Sunce je zašlo i njegovo mjesto zauzeo je pun Mjesec, koji se s nama igrao žmurke. Imam oblak za svjedoka. Sada sam sigurna da je Mjesec bio pun, jer sam taj dan uspijela da žongliram, pa sam ga, kako tome i doliči, skinula nakratko sa neba i iskoristila kao lopticu za tek naučenu kaskadu. Nijednom ga nisam ispustila.
Čula su se djeca koja sa loptom, posle upravo odrađenog domaćeg zadatka ili kućnog posla, izlaze napolje. Čule su se i majke koje ih dozivaju. Osjetio se vjetar koji je bio blagi povjetarac, identičan onom kakav bude na ljetnom raspustu; baš onako kako je bilo kad nas roditelji u osnovnoj puste van u naselje, da se igramo sa drugom djecom u komšiluku, ali samo do određenog časa, pa nam je svaki sekund dragocjen.
Žongliram sa Mjesecom na Tenerifima - da li sam ikada prestala da budem to dijete? Žongliram sa Mjesecom na Tenerifima - da li sam ikada porasla? Žongliram sa Mjesecom na Tenerifima - da li se posle toga uopšte još nešto može reći?
Autorka: Vedrana Bogdanović